U svakodnevnom životu suočavamo se s mnogim izazovima, a jedan od njih je i ova priča. Čovjek koji je prihvatio sudbinu, svjestan da ne može učiniti ništa da je promijeni. U nastavku slijedi jedna izuzetno dirljiva priča:
Oženio sam se udovicom koja je bila 11 godina starija od mene, iako su svi oko mene bili protiv te odluke. Kada sam imao samo 21 godinu, uprkos protivljenju roditelja, braće i prijatelja, odlučio sam slijediti svoje srce i započeti život s njom. Ona je već imala sina iz prvog braka, dječaka od šest godina, ali to meni nije predstavljalo nikakav problem. Naprotiv, volio sam tog dječaka kao da je moj, i ubrzo smo stvorili pravu malu porodicu. Bio sam potpuno zaljubljen u nju, do te mjere da mi ništa drugo nije bilo važno osim nje. Njena prisutnost postala je centar mog života.
Kako je vrijeme prolazilo, moja ljubav prema njoj samo je rasla. Svaki dan s njom donosio je novu radost i osjećaj ispunjenosti. Međutim, nakon četiri godine sretnog braka, život mi je zadao najteži udarac. Oboljela je od karcinoma želuca. Bolest se pojavila iznenada, brzo napredovala i ubrzo mi oduzela voljenu suprugu. Moj svijet se srušio kad sam je izgubio. Prošlo je šest godina od njenog odlaska, ali bol zbog njenog gubitka ne jenjava. Osjećam prazninu koja nikada ne prestaje, jer ona nije bila samo moja supruga, već osoba koja je unijela svjetlost u moj život, iako je sa sobom nosila teret tuge i nesreće iz prošlosti.
Vjerujem da je njen prvi muž, s kojim je bila osam godina u braku, na neki način doprinio njenoj bolesti. Njihov odnos bio je pun bola i stresa, a sve loše što je proživjela s njim sigurno je ostavilo trag na njenom zdravlju. Stres, briga, tuga – sve su to faktori koji su, po mom mišljenju, utjecali na njen preran odlazak. Nosila je toliko bola iz prošlog života, i mislim da je sve to ostavilo posljedice na njen duh i tijelo.
Nakon njenog odlaska, moj život nikada više nije bio isti. Iako su me mnogi napustili, nikada nisam poželio drugu osobu u svom životu. Ne planiram se ponovo ženiti, jer za mene više ne postoji niko ko bi mogao zauzeti njeno mjesto. Moja jedina svijetla tačka je naš sin, odnosno njen sin kojeg sam prihvatio kao svog. Uspio sam ga podići i odgojiti u dobrog, poštenog i vrijednog momka. Sada je na pragu punoljetstva, uskoro će napuniti 18 godina i planira se odseliti u Ameriku.
Dok razmišljam o tome, ne mogu a da se ne zapitam kako ću se nositi s tim kad i on ode. Iako sam ponosan na njega i njegove planove, suočavam se s činjenicom da ću ostati sam. Izgleda da mi je sudbina da me svi koje volim napuste. Prvo su me napustili roditelji i braća, zatim moja voljena Sanja, a sada se i moj sin sprema otići. No, prihvatam tu sudbinu s tugom u srcu, jer izgleda da je život predodredio da svi koje volim, na neki način, jednog dana odu.