U subotu smo suprug i ja uživali u nekoliko dodatnih sati sna ujutro nakon kasnonoćne svadbene proslave. Oko 11:30 prvi se probudio suprug i predložio mi da odem s Jaranom na kavu dok on uhvati još koju minutu sna. Poslušala sam i nisam ustala iz kreveta do 12:30.
Kako živimo sa svekrvom i bakom, pridružila sam im se u dnevnom boravku na kavi. Pozdravila sam ih, ali su šutjele. Pomislim da su još uvijek pospane. Još jednom ih upitam o našim planovima za ručak, no svekrva skreće pogled. Vraćam se u sobu zbunjena, pokušavajući shvatiti situaciju. Nakon pola sata, svekrva mi se pridružuje u sobi.
Nagne se i šapne: “Imam nešto što bih ti voljela reći. U našem kućanstvu nije običaj spavati do 11 sati. Trebamo poštovati obitelj, ali što će susjedi misliti? Ovo nam služi kao lekcija da se ubuduće budimo ranije.”
Kao odgovor, uvjeravam supruga da bi trebao ignorirati takve komentare, no ostajem nesigurna kako dalje postupiti. To razdoblje mog života bilo je doista posebno, ispunjeno lijepim trenucima koji su mi ostali u najljepšem sjećanju.