BONUS PRIČA:
Jednog toplog i sunčanog dana, u mirnom selu Zaboravci, živio je starac po imenu Jovan. Bio je to simpatičan čovjek u svojim osamdesetim godinama, s dugom bijelom bradom koja je podsjećala na oblak — meka i gusta, kao da je spletena od svjetlosti. Jovan je bio poznat po svojoj zaboravnosti, ali i po tome što je uvijek imao zanimljive, makar pomalo nepovezane, priče koje su seljanima mamile osmijeh.
Jednog jutra, Jovan se prisjetio da je obećao prijatelju Milovanu pomoći oko popravljanja ograde. Odlučan da održi riječ, pripremio je svoj stari drveni sanduk s alatom, obukao svoju omiljenu radnu košulju (koja je, zanimljivo, bila ista ona koju je nosio kada je upoznao svoju ženu) i krenuo prema Milovanovoj kući.
Međutim, Jovan nije bio čovjek koji bi lako stigao na cilj. Put do Milovana bio je vijugav i pun iskušenja, a Jovan se zaustavljao na svakom koraku. Prvo je svratio do brijača Miće, kako bi se raspitali o novostima iz sela. Potom je zastao kod Slavke, koja je prodavala domaći med, i odlučio kupiti teglu „za usput“. U razgovoru s prolaznicima, Jovan je povremeno gubio nit priče i — što je još važnije — smjer svog putovanja.
Kad je napokon stigao do Milovanove kuće, prošlo je nekoliko sati. Milovan je već završio posao i sada je sjedio na staroj drvenoj klupi ispred kuće, s osmijehom koji je odavao i blagi prekor i radost što vidi prijatelja.
„E, Jovane, ti si zaista nevjerovatan,“ nasmijao se Milovan. „Dok si ti stigao, ja sam već mogao napraviti novu ogradu, a ne samo je popraviti.“
Jovan se također nasmijao, sjeo pored njega i odgovorio: „Eh, Milovane, da samo znaš! Danas sam tri puta krenuo prema tebi. Prvi put sam zaboravio alat kod kuće, drugi put sam zaboravio gdje ti živiš, a treći put sam potpuno zaboravio zašto sam uopšte krenuo!“
Milovan se grohotom nasmijao, dok je Jovan posegnuo za teglom meda koju je kupio kod Slavke. „Kad već nisam stigao na vrijeme, barem sam donio nešto slatko,“ rekao je, pružajući med prijatelju.
„Znaš, Jovane,“ Milovan odgovori, „ti si jedini čovjek kojeg znam koji može zaboraviti razlog dolaska, ali ipak donijeti nešto korisno.“
I tako su njih dvojica proveli popodne sjedeći ispred Milovanove kuće, uz krišku hljeba i med, prisjećajući se starih dana. Razgovarali su, smijali se Jovanovim dogodovštinama i uživali u trenutku. Jovan je, naravno, već sljedećeg dana zaboravio sve što se dogodilo, ali Milovan nije. S ljubavlju bi ga svaki put podsjetio na taj dan, jer su mu Jovanove priče uvijek bile izvor radosti.
I tako je Jovan, sa svojom neodoljivom zaboravnošću, postao simbol sreće u selu. Jer, kako su seljani voljeli reći: „Jovan možda zaboravlja mnoge stvari, ali nikad ne zaboravlja kako nasmijati ljude.“ U tome je bila sva čar — u njegovom vedrom duhu, koji je svaki zaborav pretvarao u razlog za smijeh i sreću.