3 DANA NAK0N NJEN0G MEDENOG MJESECA, RODITELJI SU ISK0PALI ĆERKI GROB: 30 godina su čuvali tajnu!

Dana 24. avgusta, Larisa i Vladimir ukrcali su se na let 811 s aerodroma u Komsomolsku na Amuru, puni nade i planova za budućnost. Avion je polako uzlijetao, a oni nisu mogli ni zamisliti da će taj let postati trenutak koji će im zauvijek promijeniti živote. U trenucima dok su uživali u spokojnom letu, sudbina je ispisivala jednu od najmračnijih stranica u povijesti civilnog zrakoplovstva.

Naizgled običan let pretvorio se u stravičnu tragediju kada se vojni avion TU-16 sudario s njihovim zrakoplovom, u kojem je bilo 38 putnika. Sudar je bio nagao, brutalan i razoran. Piloti nisu imali ni sekunde za reakciju. U tom smrtonosnom trenutku, većina putnika izgubila je živote, dok su preživjeli, zarobljeni u užasu i haosu, pokušavali naći snagu da prežive.

Larisa, preživjela svjedokinja te tragedije, priseća se trenutka udara: „Sve se dogodilo u djeliću sekunde. Krov i krila aviona su nestali. Čula sam samo vriskove.” U tom užasu, njen pogled pao je na njenog supruga. Bilo je jasno da je Vladimir mrtav. Ta spoznaja slomila joj je srce, ali nije imala vremena za tugovanje jer je bila uvjerena da će i ona uskoro umrijeti. „Sjetila sam se scena iz filmova, gdje djevojčica pada u džunglu držeći se za sjedalo. To mi je dalo ideju šta da radim.”

Držeći se čvrsto za svoje sjedalo, Larisa je pokušala ublažiti udar pri padu. Komadi aviona padali su zajedno s njom, a osam dugih minuta, koliko je trajao pad, osjećala je strah koji se riječima ne može opisati. Kada je napokon dotaknula zemlju, krošnje gustih stabala ublažile su njen pad. To je bio posljednji trenutak kojeg se sjeća prije nego što je izgubila svijest.

Kada se probudila, pogled joj je pao na nepomično tijelo njenog supruga. Ležao je svega nekoliko metara dalje, kao da je i u smrti htio ostati blizu nje. Njena bol bila je neopisiva, no instinkt za preživljavanjem prevladao je. Larisa je, unatoč povredama, krenula kroz gustu sibirsku šumu. Lutala je dva dana u potrazi za spasenjem, a svaki trenutak bio je borba između očaja i nade. Na desetom danu, iscrpljenu i na rubu odustajanja, pronašao ju je ribar koji ju je spasio.

Ipak, njeni problemi tu nisu završili. Sovjetske vlasti odlučile su zataškati cijeli incident. Nije bilo javnih izvještaja, a porodicama žrtava zabranjeno je govoriti o tragediji. Čak i kada je Larisa stigla u bolnicu, bila je pod strogim nadzorom uniformisanih čuvara, a njenoj majci naređeno je da šuti o onome što se dogodilo.

Tek godinama kasnije, početkom 2000-ih, istina o sudaru isplivala je na površinu. Larisa, jedina preživjela, nastavila je svoj život obilježen fizičkim i emocionalnim posljedicama. Unatoč svemu, rodila je sina, ali tuga zbog gubitka supruga nikada nije nestala.

„Svake godine, 24. avgusta, slavim svoj drugi rođendan,” kaže Larisa. „Dio mene ostao je zarobljen u tom trenutku. Nikada neću biti ista osoba. Taj let nije bio samo kraj snova koje smo dijelili Vladimir i ja – bio je to trenutak u kojem se moj život zauvijek promijenio.”