“Ljudi u staračkom domu plaču, smrde i slinave, a ovako umiru: Radeći tamo, naučio sam 7 važnih stvari”

„Život u staračkom domu može biti izazovan. Tu ima raznih priča – ljudi koji plaču, ispuštaju neugodne mirise, a ponekad, dok šetate hodnicima, možete čuti ženu u devedesetima kako doziva svoju majku.“ Tako klinički psiholog Valery Khazanov dijeli svoja razmišljanja u potresnom članku za Vox. Hazanov već osam mjeseci radi kao psihoterapeut za neizlječivo bolesne pacijente u staračkim domovima diljem New Yorka. Njegov cilj je razumjeti iskustvo smrti i emocije koje ga prate, a to ga je potaknulo da sastavi popis od sedam lekcija koje je naučio, a koje su mnoge dirnule do suza i prikazale surovu stvarnost.

1. Na kraju, samo nekoliko stvari ostaje zaista važno.

„Pacijent mi je nedavno rekao: ‘Ovo je sve što mi je ostalo’, pokazujući svoju sliku sa ženom.“ Taj trenutak me podsjetio na predmete koje ljudi donose u starački dom. Sobe su obično male, pa su stvari koje ljudi donose od velike važnosti za njih. Često, kad štićenici imaju obitelj, na zidovima su obiteljske fotografije, a slike unuka najčešće zauzimaju najistaknutije mjesto. Osim toga, tu su i dragocjene knjige, čestitke za oporavak, odjeća i možda nekoliko cvjetova. Ta kolekcija predmeta predstavlja bit njihovog svijeta koji postaje sve manji. Samo najvažniji predmeti preživljavaju, kao da su vrijedni očuvanja dok još ima vremena.

2. Dosljednost je ključ za sreću.

Primijetio sam da pacijenti u dobrom zdravlju uvijek održavaju neku vrstu rutine. Iako su rutine različite, uvijek uključuju određenu razinu strukture i samodiscipline. Pomažem 94-godišnjoj ženi u svakodnevnim aktivnostima. Svako jutro ustaje u 6:30, sprema krevet, a zatim ide u šetnju uz pomoć hodalice. Nakon doručka vježba, čita, ruča, odmara se, ponovo šeta, pije čaj s prijateljicom, večera i priprema se za spavanje. Njezina rutina je jasna i dosljedna. Ova odlučnost i pokret održavaju je – njezin nagon za aktivnošću definira njezin život. Razmišljam o tome kad razmatram vlastite odluke, poput toga hoću li otići na trčanje, posvetiti se dodatnim satima posla ili napokon ustati i pospremiti stan. Sjetim se nje i shvatim da bi ona poduzela nešto, pa bih možda i ja trebao.

3. Stariji ljudi doživljavaju isti spektar emocija kao i svi ostali.

„Prilično ste privlačni. Jeste li oženjeni?“ To je komentara koji često čujem na obiteljskim okupljanjima ili u staračkim domovima. Mnogi stariji ljudi koketiraju s nama. Njihova dob ili zdravstveno stanje ne određuju ovakvo ponašanje; radi se o njihovoj sposobnosti da izražavaju emocije. Kad pogledamo nekog u svojim devedesetima, pognutog i naboranog u invalidskim kolicima, često pretpostavljamo da osjeća samo fizičku nelagodu i da nije u stanju doživjeti seksualne želje. Međutim, to je netočno. Sve dok su ljudi živi, oni doživljavaju širok spektar emocija – od požude do žaljenja, tuge, pa čak i radosti. Jedna od najštetnijih stvari koju možemo učiniti je poricati te emocije zbog vlastite nelagode. Stanari u staračkom domu ogovaraju, flertuju, šale se, plaču, osjećaju bespomoćnost i žale se na dosadu.

„Život u staračkom domu: Tih 7 lekcija koje ostavljaju neizbrisiv trag“

Kroz osam mjeseci rada kao psihoterapeut u staračkim domovima, Valery Khazanov nije samo stekao uvid u to kako izgleda kraj života, već je i duboko zaronio u to kako stariji ljudi doživljavaju svakodnevicu, emocije i odnose s onima koji ih okružuju. Iako su ti trenuci često ispunjeni tugom, valja uočiti i duboke lekcije koje nam oni donose. Khazanov je stvorio listu od sedam ključnih uvida koje je stekao tijekom svog rada. Ovdje donosimo nekoliko dodatnih razmišljanja i spoznaja koje nam otkrivaju puno više o onome što je zaista važno u posljednjim godinama života.

4. Ispričavanje može biti najbolji način da se ozdraviš.

Dok su u staračkom domu, mnogi ljudi imaju vremena za razmišljanje o prošlim greškama, nesređenim odnosima i stvarima koje su ostale nedorečene. Za mnoge, isprika je posljednji korak prema unutarnjoj ravnoteži. Khazanov navodi slučaj žene koja je tijekom svojih posljednjih dana zatražila oprost od svog sina za nešto što je učinila prije mnogo godina. Taj trenutak, jednostavan, ali snažan, pokazao je kako opraštanje može donijeti smirenost u umu i duši. „Nema prekasno za ispričati se, jer svaka isprika je oblik oslobođenja“, ističe psihoterapeut.

5. Zdravlje je u jednostavnosti.

S godinama, ljudi shvate da zdravlje nije uvijek u luksuznim tretmanima ili kompliciranim dijetama. Mnogo puta, pacijenti su zahvalni na jednostavnim stvarima – na svježem zraku, na tome što mogu pročitati omiljenu knjigu ili na tome što imaju prijatelje s kojima mogu razgovarati. Jedan od ključnih trenutaka koje je Khazanov primijetio jest da stariji ljudi često nađu unutarnju snagu u malim, svakodnevnim ritualima. „Zdravlje nije samo fizičko, već i mentalno stanje koje se hrani rutinom i jednostavnim zadovoljstvima“, kaže.

6. Ponekad je samo biti tu najvažnija stvar.

Mnogi stariji ljudi ne žele čuti nikakve velike filozofske rasprave ili savjete, oni samo žele društvo. Khazanov navodi da je najvažnija stvar koju možeš učiniti za nekog u staračkom domu to da budeš prisutan – bilo kroz razgovor, bilo kroz tihi susret. Samo fizičko prisustvo osobe koja pokazuje pažnju i poštovanje prema njihovim potrebama često je najveća utjeha.

7. Upoznavanje vlastite smrtljivosti može osloboditi.

Iako je ideja o smrti često tabuirana, mnogi stariji ljudi doživljavaju slobodu kada prestanu bježati od nje. Umjesto da se boje neizbježnog kraja, oni ga prihvaćaju kao dio života. Khazanov navodi kako je za mnoge pacijente u staračkim domovima spoznaja vlastite smrtljivosti zapravo čin oslobođenja, jer omogućuje dublje povezivanje s vlastitim osjećajima, potrebama i željama. „Kad prestaneš živjeti u strahu od smrti, onda počneš živjeti punim plućima“, zaključuje psihoterapeut.

Zaključak: Lekcije iz staračkog doma za nas sve

Lekcije koje nam donose stariji ljudi često su jednostavne, ali duboko transformirajuće. Nisu to samo lekcije o tome što znači starenje, već o tome što znači biti živ. Učimo kako cijijeniti male stvari, biti dosljedni, izražavati emocije, iskreno se ispričati i, iznad svega, biti prisutni za one koje volimo. Kroz ovaj proces starosti, Khazanov nas podsjeća da, dok se smirujemo u stvarima koje nas definiraju, zapravo otkrivamo kako se nositi s vlastitim životom i smrtnošću. I možda, tek tada, počnemo razumjeti što znači istinski živjeti.