Neurohirurg Paladino: ‘Kad operiram dijete i shvatim da ne mogu pomoći, pomislim: Bože, uzmi mene.
Jedan od najuglednijih hrvatskih neurohirurga, Josip Paladino, otkrio je za Večernji list svoja intimna razmišljanja o životu, svijetu i budućnosti
Dok sam pripremao intervju s profesorom Josipom Paladinom, jednim od najcjenjenijih neurohirurga u regiji, razgovarao sam s mnogim ljudima iz različitih sfera društva. Njihove reakcije bile su gotovo identične: „Paladino je vrhunski čovjek, izuzetan stručnjak koji je kroz godine pomogao velikom broju pacijenata.“
Nekoliko dana prije samog intervjua, dok sam u centru Zagreba ispijao kafu s prijateljem i razgovarao o ovoj priči, u razgovor se spontano uključio čovjek s obližnjeg stola kojeg ranije nisam poznavao.
– Paladino je zaista poseban čovjek, nevjerovatne skromnosti i poniznosti. Poznajem ga jako dobro, bio sam s njim prije nekoliko dana i pomogao mi je… – rekao je taj sugovornik, potvrđujući ono što su mi već mnogi ranije rekli.
I zaista, profesor Paladino na prvu ostavlja snažan dojam. Oko njega vlada neka posebna energija kojom, čini se, i svojim pacijentima ulijeva nadu i samopouzdanje. Možda je to i moj subjektivni osjećaj, izazvan prirodnim respektom prema liječnicima, ali u njegovom prisustvu osjeti se smirenost i profesionalizam. Kada sam mu predložio intervju, u prvom razgovoru je više puta pokušao izbjeći tu ideju.
– Ne znam koliko bih vam ja mogao biti zanimljiv – rekao mi je skromno.
Ipak, na kraju smo dogovorili razgovor, dijelom zahvaljujući doktorici Željki Petelin Gadže, koja ga je uvjerila da sam „siguran“ sagovornik.
Intervju je trajao do kasnih sati u jednom zagrebačkom hotelu, a prvi razgovor obavili smo u njegovom uredu na Radiokirurgiji u Svetoj Nedelji. Na njegovom radnom stolu, pored kompjutera, pažnju privlači plaketa s grbom Hajduka, figurica s motivima splitskog kluba i natpisom njegovog imena, kao i simbol Sinjske alke – sve detalji koji otkrivaju njegovu privrženost tradiciji i rodnom kraju.
