“Ja sam ga izdržavala, MOJI SU DIGLI KREDIT za naš stan! Svaki dan je mjenjao ženske”: Udovica Olivera Dragojevića šokirala detaljima: “Zbog stresa sam

Oliver Dragojević, legenda mediteranske muzike i jedan od najvoljenijih izvođača s naših prostora, zauvijek je zaklopio oči 29. srpnja 2018. godine, ali njegova pjesma i duh nastavljaju živjeti kroz svaku notu i stih koji je ostavio iza sebe. Njegova supruga Vesna, tiha snaga i oslonac kroz sve životne bure, odlučila je otvoriti srce i podijeliti djeliće njihovih zajedničkih trenutaka. Kroz njena sjećanja otkriva se intimna strana Oliverova života, ona koja je bila skrivena iza reflektora i bine, ali zauvijek urezana u njezinu dušu.

Sudbonosni susret na Stradunu

Bilo je to jedno vrelo, ljetno poslijepodne u Dubrovniku. Gradske ulice bile su ispunjene šuštanjem turističkih koraka i mirisom mora. I baš tada, među kamenim zidinama i šarenim šetnjama, dogodio se susret koji će odrediti cijeli jedan život. Oliverov pogled slučajno je pao na Vesnu. No, nije to bio običan pogled – u njenom osmijehu i držanju bilo je nešto što mu se urezalo duboko pod kožu.

U tom trenutku, Oliver nije bio slobodan čovjek – njegovo srce bilo je vezano za drugu, ali misli su mu neprestano lutale prema Vesni. Dani su prolazili, a on je, gotovo nesvjesno, tražio svaki mogući način da joj se približi.

„Dobro se sjećam tog perioda,“ kazivala je Vesna kroz smijeh. „Bio je stalno s nekom Jelenom, ali njegove oči su me stalno tražile. Pokušavao je biti diskretan, ali bilo je tako očito da sam se morala nasmijati.“

A onda je došao trenutak kad više nije mogao šutjeti. Sjedeći s nekim osebujnim tipom u gradskoj kafani, skupio je hrabrost i prišao joj. Uz svoj neodoljivi šarm i prepoznatljivi osmijeh rekao je: „Šinjorina, mislim da smo se već negdje sreli.“

Vesna mu nije ostala dužna. S pogledom punim razigranosti, odgovorila je: „Naravno da me znaš! Pratiš me već deset dana!“

Taj trenutak postao je uvod u jednu od najposebnijih ljubavnih priča s ovih prostora – onu koja će trajati desetljećima, nadživjeti izazove, prebroditi nevjeru i ostati zauvijek upisana u melodije koje je Oliver ostavio iza sebe.

Ljubav između snova i stvarnosti

Vesna je govorila o Oliveru s toplinom u glasu, nazivajući ga čovjekom koji je vječno lebdio između stvarnosti i snova. Bio je osjetljiv, često nesiguran, a ipak neodoljivo šarmantan. Iako mlada, Vesna je prepoznala da mora postati njegova luka – sigurno utočište kojem se može vratiti kad bi ga sumnje i tjeskoba savladale.

Jedan trenutak posebno joj je ostao urezan. Te večeri, nakon koncerta u Trebinju, dok su reflektori već odavno utihnuli, Oliver je osjetio snažnu potrebu da bude uz nju. Bio je duboko u noć, a on je nazvao i rekao: „Dolazim po tebe, uzimam taksi!“

„Bilo je oko dva ujutro,“ prisjećala se Vesna. „Telefon zvoni, ja skačem iz kreveta, budim cijelu kuću. A ujutro sam imala smjenu u bolnici!“

Tada je shvatila da ga voli bez obzira na sve – i na njegove nesigurnosti, i na haotične postupke. U tom kaosu postojala je neka magija. Ljubav koja je bila stvarna, sirova i puna života.

„Oliver? Pravi sponzoruša!“

Kroz osmijeh je pričala o njihovim počecima – kako su u ranim godinama braka živjeli od njezinih primanja i pomoći njenih roditelja. „Moji su podigli kredit da sredimo stan, a kad smo se vjenčali, nas jedanaestero je dijelilo isti životni prostor. Ujutro bi svi nestali na posao, a ja bih ostajala sa svekrvom koja mi je izgledala toliko stara da sam svaki dan mislila da joj je zadnji.“

Iako je često bilo teško, Vesna nikada nije gubila smisao za humor. Bila je ona koja je držala sve konce, dok je Oliver sanjario o glazbi i daljinama.

Teški trenuci i iskušenja

No, nije sve bilo idilično. Njegove unutarnje borbe često su padale na njezina leđa. Više puta završavala je u hitnoj pomoći zbog stresa i iscrpljenosti. Najteži udarac bio je trenutak kad je saznala da je Oliver u vezi s drugom ženom.

„Dugo mi je trebalo da razumijem zašto. Nije to bila zla namjera, već njegova unutarnja borba. Njegova potreba da potvrdi sebe, da pobjegne od svojih sumnji.“

Unatoč boli, Vesna nikada nije odustala. Jer je znala – prava ljubav nije samo u romantici i pjesmama, već u svakodnevnim borbama, u oprostu, razumijevanju i vjeri u onog koga voliš.

Oliver – čovjek mora, glazbe i duše

Rođen 7. prosinca 1947. u Splitu, Oliver je djetinjstvo proveo u Veloj Luci na otoku Korčuli. Već s pet godina dobio je usnu harmoniku, a glazba je postala dio njegovog bića. U mladosti je svirao u bendovima, nastupao na festivalima i polako, ali sigurno, gradio svoj put prema vječnosti.

Ključna prekretnica bio je susret sa Zdenkom Runjićem, koji mu je napisao pjesme koje su ušle u antologiju – „Skalinada“, „Molitva“, „Vjeruj u ljubav“, „Pismo moja“…

Oliver nije bio estradni umjetnik – bio je pjesnik mora, melankolije i sjećanja. Njegov glas nosio je toplinu koja je ulazila ravno u srce, bez potrebe za objašnjenjem.

Koncertne dvorane svijeta i skromnost koja zadivljuje

Nastupao je u najprestižnijim dvoranama svijeta – Carnegie Hallu u New Yorku, Royal Albert Hallu u Londonu, Opera Houseu u Sydneyju, L’Olympiji u Parizu… Ali bez pompe. Bio je isti onaj čovjek s rive, skroman i samozatajan, fokusiran na pjesmu, a ne na slavu.

Porodica – njegovo sidro

Iza scene, bio je posvećen suprug i otac. Vesna mu je bila stijena, žena koja ga je razumjela čak i kad on sam nije. Zajedno su odgojili trojicu sinova – Davora, Dina i Damira, koji su nastavili očevim stopama, noseći glazbu u srcu.

Odlazak i neprolazno naslijeđe

Kad je 2017. objavljeno da Oliver boluje od teške bolesti, cijela regija bila je nijema. Do kraja je ostao dostojanstven, želeći posljednje dane provesti u Veloj Luci, gledajući u more koje je toliko volio.

Njegov ispraćaj bio je dirljiv kao nijedan prije – tisuće ljudi na splitskoj rivi, brodovi koji su ga ispratili, pjesme koje su ispunjavale svaki kutak Jadrana. Bio je to oproštaj s čovjekom koji je pripadao svima.

Pjesme koje nikad ne umiru

I danas, godine nakon njegove smrti, Oliverove pjesme odzvanjaju kroz valove i misli. „Cesarica“, „Kad mi dođeš ti“, „Tko sam ja da ti sudim“ – pjesme su to koje nas podsjećaju da duša pjeva i kad tijelo utihne.

Jer Oliver nije bio samo pjevač – bio je osjećaj. Sjećanje. Ljubav. More u glasu i srce u svakom tonu.

Kako je i sam jednom pjevao –
„Pismo moja, hrli tamo, tamo gdje je srce moje.“
A njegovo srce zauvijek je ostalo u pjesmi, u moru, u nama.