“Imali smo savršenu vezu, idealan brak, dok se jedno veče nisam vratio kući bijesan i pripit.
“Imali smo savršenu vezu, idealan brak, sve dok se jedne večeri nisam vratio kući ljut i pripit.
Dočekala me je na vratima, željela je nešto reći, a ja sam je prvi put udario.
Nije izgovorila nijednu riječ, samo se okrenula i zaključala u sobu. Ja sam noć proveo spavajući pored vrata. Ujutro me probudio telefon, vrata su bila otvorena, a nje više nije bilo – ni nje, ni njenih stvari.
Nazvali su me da mi kažu da je rano jutros poginula u saobraćajnoj nesreći.
I tako sam na najgori mogući način saznao što je prethodne večeri htjela da mi kaže. Bila je trudna.”
BONUS TEKST
Sjećam se jednog ljetnog dana kada sam imao deset godina. Bio je to onaj trenutak kada sam prvi put osjetio kako je biti heroj – barem u mojim očima. Imali smo mali park iza naše zgrade, s velikom ljuljačkom koja je bila prava atrakcija za svu djecu iz komšiluka. Svi su se gurali da budu prvi na ljuljački, ali tog dana, nešto posebno se dogodilo.
Moja mlađa sestra, Ana, imala je samo pet godina i uvijek je bila pomalo bojažljiva. Nikada nije imala hrabrosti da se popne na ljuljačku, iako je stalno govorila kako bi voljela da se ljulja visoko poput mene. Gledao sam je s klupe kako stoji sa strane, držeći se za ivicu ljuljačke, ali nije imala dovoljno hrabrosti da se popne.
Tog dana, odlučio sam biti njen heroj. Prišao sam joj i rekao: “Ana, želiš li da te ja ljuljam?” Pogledala me krupnim očima, pomalo uplašeno, ali je klimnula glavom. Polako sam je podigao i stavio na ljuljačku, držeći je čvrsto. Osjećao sam kako joj se male ruke drže za lance, a cijelo tijelo joj je drhtalo. Počeo sam je nježno gurati, sve dok nije osjetila povjetarac na licu.
Nakon nekoliko trenutaka, počela se smijati. Onaj njen nevini, dječji smijeh koji me uvijek razveseli. Ljuljao sam je sve više, a ona se glasno smijala, vičući: “Brže! Brže!” Bilo je to prvi put da je osjetila kako je biti visoko, a ja sam bio ponosan na sebe što sam joj to omogućio.
Kasnije, kad smo se vratili kući, Ana je prišla mojoj sobi, zagrlila me i rekla: “Hvala ti, braco.” Njen mali zagrljaj bio je sve što mi je trebalo da shvatim koliko su takvi trenuci važni. Bio sam njen heroj tog dana, a ona je postala moja najdraža avantura.
