“Supruga i ja smo se vracali sa zabave u 2 ujutro i auto nam staje na osamljenom mjestu…”

Bio je hladan, tihi sat iza ponoći dok smo se supruga i ja vraćali sa zabave. Oko nas se prostirala usamljena, slabo osvijetljena cesta, a tama je polako gutala horizont. Sat je pokazivao dva ujutro kada je auto iznenada stao. Motor je utihnuo, a tišina koja je zavladala bila je gotovo opipljiva. Nismo imali mobilne telefone – bilo je to vrijeme kada stalna povezanost nije bila svakodnevica. Oslanjali smo se na tehnologiju koja ponekad zna zakazati. Ostali smo zarobljeni usred noći, okruženi tišinom koja je svakim trenutkom postajala sve gušća.

Sat vremena smo sjedili u automobilu, pokušavajući pronaći rješenje, dok je hladnoća polako uvlačila u kosti. Tada smo u daljini spazili svjetla automobila. Vozilo se polako približavalo i zaustavilo pored nas. Iz auta je izašao mladić, možda dvadesetpetogodišnjak, s prijateljskim osmijehom na licu. Predstavio se kao student koji se slučajno zatekao na tom putu. Ponudio je da nas odveze do grada, s obzirom na to da nismo imali način da pozovemo pomoć. Iako smo bili oprezni, odlučili smo prihvatiti njegovu ponudu, pokušavajući pritom zadržati pristojnost. Pokušali smo mu ponuditi novac iz zahvalnosti, ali on je to ljubazno odbio uz riječi: “Drago mi je što sam mogao pomoći.”

Tada nismo mogli ni naslutiti koliko će se taj susret urezati u naše sjećanje. Prošla je godina od te noći, kada me je supruga nazvala drhtavim glasom, plačući. Rekla mi je da odmah uključim vijesti. Zbunjen i nesiguran o čemu se radi, uključio sam televizor i ugledao poznato lice. Bio je to isti onaj “student” koji nas je spasio te noći. No, vijesti su prenosile nešto nezamislivo. Taj čovjek nije bio student, već opasni kriminalac, star 35 godina, koji je bio osumnjičen za više od 30 pljački u zabačenim krajevima. Njegove žrtve bile su vozači koje je napadao na osamljenim cestama, upravo onakvima kakva je bila naša.

Njegova metoda bila je perfidna – pretvarao se da je izgubljeni putnik, tražeći pomoć, zadobijao povjerenje, a zatim bi napao. Pljačkao bi ih, ostavljajući ih prestravljene i bez ičega. Policija je bila u potrazi za njim u nekoliko saveznih država, a njegovo lice bilo je na svim vijestima. Pomisao da smo mogli postati njegove žrtve hladila mi je krv u žilama. Šta nas je spasilo? Je li procijenio da je previše riskantno napasti nas dvoje? Možda moj stas ili nešto u našem ponašanju? Ili je možda nešto drugo uticalo na njegovu odluku? Nikada nećemo saznati.

To iskustvo nas je trajno promijenilo. Postali smo oprezniji, naučili da ne vjerujemo olako nepoznatima, bez obzira koliko prijateljski izgledali. Shvatili smo koliko život može biti nepredvidiv i koliko nas tanki konac dijeli od opasnosti. Iako smo iz te noći izašli nepovrijeđeni, sjećanje na nju ostaje, podsjećajući nas koliko smo imali sreće. To iskustvo nas je naučilo cijeniti svaki trenutak i biti zahvalni na onome što imamo jer je ishod mogao biti daleko drugačiji.