Dimitrije je 20 godina proveo ZAROBLJEN U PLANINI SA 9 ŽENA: Rodile su mu 73 DJECE, a onda je počeo PAKAO!
Priča o Dimitriju Božnikovu, ruskom vojniku koji je proveo gotovo dvije decenije u planinskoj izolaciji s devet zarobljenih Japanki, decenijama šokira i zbunjuje javnost u Rusiji, Kini i Japanu. Iako se prenosi generacijama, brojna pitanja još uvijek ostaju bez odgovora.
Sve je počelo 1945. godine, nakon kapitulacije Japanske vojske. Sovjetski Savez ostao je s više od pola miliona japanskih ratnih zarobljenika, a među njima je bila i mala grupa žena koju je Dimitrij, zajedno s još nekoliko stražara, pratio. Zbog snežne mećave i tragedije na putu — kada je vozilo s hranom ušlo u minsko polje, a dvojica stražara poginula — Dimitrij je ostao sam sa ženama i zalihama hrane.
Budući da nikada nisu dobili pomoć, odlučili su se sami uputiti prema civilizaciji, no završili su u zabačenim planinama, gdje su ostali narednih 19 godina.
U tim nepristupačnim uslovima, Dimitrij i devet Japanki osnovali su improvizirani logor. Učili su preživljavati u prirodi — lovili su, uzgajali povrće i sakupljali plodove. Već nakon godinu dana pojavilo se prvo dijete, a s vremenom ih je bilo čak 73.
Isprva je život u planini bio izbor, no s godinama se pretvorio u zatočeništvo, kako za žene, tako i za samog Božnikova. U jednom trenutku žene su preuzele veću kontrolu nad svakodnevnim životom, a bivši vojnik više nije mogao održavati red.
Shvativši da ne može nastaviti takav život, Dimitrij je jednog dana pobjegao iz logora i predao se policiji. Tada je otkriveno tajno naselje. Japanke i njihova djeca deportirani su u Japan 1964. godine, dok je Božnikov osuđen na 12 godina zatvora zbog više krivičnih djela, uključujući seksualne zločine.
Zanimljivo, sam Božnikov je kasnije izjavio da mu je život u zatvoru bio bolji nego onaj u planini.
Ova šokantna i kontroverzna priča ostavlja brojne nedoumice: kako su žene uspjele rađati bez medicinske pomoći i sačuvati živote sve djece? Kako je moguće da ih niko nije pronašao gotovo 20 godina? Iako mnogi u priču sumnjaju, ona i danas živi kroz usmena predanja i dokumentarne zapise — kao svjedočanstvo o granicama ljudske izdržljivosti, nepoznatim istinama i nevjerovatnim životnim putevima.
