Tebi ne trebaju funkcije, ti si Ipe. To mi je rekla jedna osoba, to je divno, sretnim i ispunjenim me čini. Babo rahmetli od ranog djetinjstva učio nas je vrlinama čovječnosti, odgoj je bio gotovo spartanski uz stalna upozorenja i naglašavanja da činimo dobro na svakome koraku. Zbog toga sam sretan što sam Ipe, što me ljudi doživljavaju tako. Kad me tako zovu znam da sam uspio ispuniti sve ono čemu me je babo učio. Dovoljna mi je ta “titula”, kazuje nam Ismet Gavrankapetanović dok obilazimo porodičnu kuću na Bistriku, u kojoj se rodio, u kojoj i danas soba njegovog oca Munira Gavrankapetanovića izgleda kao da će svakoga trena pojaviti se na vratima.

A na bolji svijet preselio je 16. januara 1999. godine

Pitate me kako me niko za ovoliko godina nikada od novinara, medija nije pozvao da pričam o mom babi. Ne znam. Možda sam potajno u sebi priželjkivao da me niko i ne pita, jer sam tu priču čuvao u dubini svoje duše, ljubomorno, samo za sebe. Istina, niko me nije ni pozvao da pričam o babi, o Muniru Gavrankapetanoviću, političkom zatvoreniku, muslimanskom aktivisti, saborcu našeg predsjednika rahmetli Alije Izetbegovića. I eto možda je nekako sad došlo vrijeme da “izbacim” sve iz duše, sazrelo je to sve u meni, prepričao sam je sam sa sobom ko zna koliko puta.

Sve najdublje i najljepše u mom životu obilježilo je njegovo bivstvovanje. Nisam mnogo o tom govorio čuvajući toplinu uspomene na njega, ali držeći se čvrsto njegovih savjeta kroz cijeli život.

Marljivo učenje u školi bio je jedan od zahtjeva koje je strogo tražio. Pomoći društvu, narodu, zemlji mogu samo oni koji mnogo znaju mnogo rade i na tom putu dobra ne boje se ničijeg prijekora – govori nam Ismet Gavrankapetanović dok nježno dodiruje staru, crno-bijelu fotografiju na kojoj je s babom.

Oči su mu zasjela od suza, vidi se to jasno, ali suze ne idu niz njegovo lice. Gleda u fotografiju, blagi osmjeh, pa gleda u nas. Kao da bi nešto rekao o staroj fotografiji, o trenutku kad je nastala, ali odustaje. Spušta fotografiju polako na stolić, bojažljivo, kao da je živa.

Direktor je Opće bolnice u Sarajevu. Vrhunski ortoped. Profesor na Medicinskom fakultetu. Član je brojnih domaćih i međunarodnih ljekarskih asocijacija, među njima i Američke akademije ortopedskih hirurga. Član je i Kraljevskog koledža hirurga iz Londona, Britanske ortopedske asocijacije, Evropskog udruženja sportske traumatologije, hirurgija koljena i artroskopija, član je Britanskog udruženja hirurga lakta i ramena…

Ima još toga u njegovoj impozantnoj biografiji, ali vraća nas na početak, veli, “nećemo o tome, najviše volim biti Ipe”.

Babina majka, nena rahmetli Ismeta prva me je počela zvati Ipe. Tako su me zvala sva raja u djetinjstvu, tako me je zvao predsjednik Alija, tako me i danas najveći broj ljudi zove. A babo, pitate, da li me zvao Ipe? Nije. Uvijek mi se obraćao sa “Ismo moj”.

Odgajao me kao slobodnog mislećeg čovjeka. Riječ sloboda počinjala je i završavala u svakom našem razgovoru. O svome djetinjstvu, pristupanju organizaciji Mladi muslimani pričao mi je kad sam bio dječak, kad sam već mogao razumjeti ono o čemu govori. Ideali pravde, čestitosti, slobode i časti su bili ideali na kojima sam odgojen, o kojima mi je on kao dječaku govorio, ležeći na postelji opisivao torture koje je prošao u zatvorima. Duboko me je to sve potreslo i učinilo me takvim kakav sam danas – da i ja sanjam društvo slobode, jednakosti, čestitosti u vremenima koja dolaze – govori nam Ipe.

Zamolio nas je da tako pišemo. Ipe. I želju mu evo ispunjavamo.

Ipetov babo Munir je prošao zatvore na Savskoj cesti u Zagrebu, Centralni zatvor u Sarajevu, zatvor u Zenici, zatvor u Sremskoj Mitrovici…

Gavrankapetanović: Liječio sam vijećnika ZAVNOBiH-a koji je u zatvoru tukao mog babu

Robijao je samo zato što je nešto mislio, sanjao i pisao. Pjesma koju je napisao o ponosu našeg naroda kojem moramo težiti “teška” je bila osam godina najteže robije gdje je izgubio zdravlje.

Svi ti mladići i djevojke u tadašnjem poratnom teškom vremenu imali su samo jedno inkriminirajuće djelo. Mislili su o slobodi, sanjali je i zbog tog su nastradali. Nakon zatvora babo je uglavnom bivao kući odgajajući nas i brinuo se o našem učenju, radu, marljivosti. Babini drugovi su ga stalno obilazili i ja sam bio presretan zbog toga, jer sam od malih nogu slušao njihove priče. Upijao svaku riječ, Alija, Salih, Omer, Hasib, Rušid, Ismet, Vahid, Ešref, Ekrem praktično su svaki dan bili kod nas. Pravio sam kafe, čajeve, ne biste vjerovali kojom brzinom samo da sjednem i slušam njihove diskusije. Hegel, Kant, Sopenhauer, filozofija … historija svijeta, Evrope, Balkana bile su to njihove stalne teme razgovora. Da li je islam kao religija i umjetnost i nauka i matematika ili je islam sve to zajedno? Priče i doživljaji iz tamnica bile su neizbježni dio njihovih razgovora, bile su dio mog odrastanja i sazrijevanja. Pažljivo sam slušao šta je svaki od njih govorio i živio s tim – prisjeća se naš sagovornik.

Cijeli intervju pročitajte OVDJE.