Kćerka ratnog vojnog invalida o namještenim konkursima: Ne tražim privilegije, tražim samo šansu da živim od vlastitog rada
Svaki dan smo svjedoci činjenja nepravde prema ovom narodu u Bosni i Hercegovini međutim najveća nepravda boli kada se učini braniocima Domovine koji su svoju mladost i dijelove tijela a posebno živote davali za našu Domovinu. Iako razočarani raznim malverzacijama nad njihovim statusom ipak vole svoju zemlju i podižu svoju djecu i dalje u BiH. Razne su kategorije boraca ARBiH te s tim su razni članovi zakona i odredbe i prava i pravila koja ih sljeduju. Kedno od tih prava su i prava djece Šehida i prava djece Ratnih Vojnih Invalida (RVI) koja mnogi ne poštuju u državi.
Jedno od tih prava je ustvari i najobičnije ljudsko pravo a to je pravo na rad, na zapošljavanje i zbrinutost od strane države. Njihova prava su ta da bodovno imaju prednost nad drugima kada su konkursi u pitanju, naravno uz to da ispunjavaju i sve ostale uslove koje određeni konkursi zahtjevaju.
Međutim, mnogi poslodavci ali i javni državni sektor i institucije ne pridržavaju se ovih pravila a trebali bi. Lakše je ukalkulisati nekog člana familije u konkurs, namjestiti konkurs tako da ta osoba jedina ili najviše ispunjava uslove. To je tako učestala praksa da se mnogi više i ne prijavljuju na konkurse jer u startu ne ispunjavaju sve što ispunjava onaj kome je konkurs namiienjen. Tako se više ne usuđuju ni na obične konkurse prijavljivati jer smatraju da nema smisla jer se na svakom konkursu očekuju štele, veze, namještaljke i slično.
Djeca pripadnika populacije RVI imaju bodovne prednosti, kao i druge kategorije.
Ta prava se ogledaju u ostvarivanju prava prvenstva pri aplikaciji za zasnivanje radnog odnosa koje je propisano Zakonom o pravima branilaca i članova njihovih porodica (Službene novine Federacije BiH”, br.33/04, 56/05- Ispravka, 70/07 i 9/10), te članom 23.stav 1. Zakona o dopunskim pravima boraca-brantelja Bosne i Hercegovine (,Službene novine Kantona Sarajevo”, br.45/12 – Prečišćen tekst i 26/14) u kojem se navodi da lica iz člana 1. i 2 navedenog Zakona ostvaruju pravo prvenstva pri zapošjavanju, a pri tom prioritet imaju djeca Šehida-poginulog branioca, ratnih vojnih invalida i umrlih dobitnika ratnih priznanja i odlikovanja.
Ovo su zakoni, zakoni koji se kao i svaki deugi moraju i trebaju poštovati, međutim u mnogim slučajevima nažalost nije tako. Djeca Šehida, djeca RVI pripadnika, djeca boraca ARBiH se jednostavno šikaniraju kao da njihovi očevi i majke nisu dali sve od sebe da imamo Domovinu u kojoj će im djeca imati sigurnu i osiguranu budućnost.
Nažalost sistem je zakazao u startu gdje nije postojao plan i program i nije postojala lista strateških ciljeva nakon agresije ko i kako i na koji način treba biti zapošljavan itd. Nažalost mnogi su se snalazili kako su znali a oni najlošiji pa i dezerteri snašli su se najbolje. Više nije bitno da li je nečiji otac Šehid ili RVI ili robitnik ratnog priznanja ili jednostavno običan borac i veteran ARBiH. Bitno je da oni koji su učestvovali u odbrani umiru i sele sa Dunjaluka a nisu baš sa sigurnošću ostavili pravednu državu svojoj djeci, koja će poštovati žrtvu njihovih roditelja za opstojnost Bosne i Hercegovine. Djeca veterana ARBiH trebaju biti zbrinuta itekako, zakon se mora poštovati jer ako tu djecu zaboravimo, zaboravit ćemo i ono što su njihovi očevi dali za ovu zemlju a to su mladost, zdravlje, dijelove tijela i živote.
PRENOSIMO VAM U CJELOSTI PISMO KĆERKE VETERANA ARBiH, RATNOG VOJNOG INVALIDA!
Poštovani,
Zovem se Amina Delić. Dijete sam ratnog vojnog invalida (amputirca) Armije Republike Bosne i Hercegovine, nosioca brojnih priznanja, među kojima je i Plaketa „111 neustrašivih”. Moj otac je jedan od onih koji su, bez oklijevanja, stali u odbranu domovine kada je to bilo najpotrebnije. Ostavio je iza sebe sigurnost, posao i mladost, zamijenivši ih borbom za slobodu, čast i opstanak naroda i države Republike Bosne i Hercegovine. Dao je dio svoga tijela braneći ovu zemlju. Borio se ne tražeći ništa zauzvrat, osim mira i sigurnosti, za svoju porodicu i sve građane.
Danas se pitam, zar je cijena tog mira da njegova djeca budu zaboravljena, prepuštena borbi s birokratijom, ravnodušnošću i nepotizmom? Trideset godina nakon agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu, ja, dijete borca i ratnog vojnog invalida, suočavam se sa surovom stvarnošću. Iako sam obrazovana, iako sam sve svoje školovanje završavala u rokovima, i iako sam Magistrica politologije – smjer Upravljanje državom, vrata se neprestano zatvaraju.
Konkursi unaprijed odlučeni, svaka preporuka ima „jačeg preporučitelja”, i dok posmatram kako drugi napreduju zahvaljujući vezama, ne mogu da se ne zapitam, gdje je sistemska briga za djecu onih koji su sebe žrtvovali za ovu zemlju?
Ne tražim posebne privilegije – nikada ih nisam tražila. Tražim samo šansu. Šansu da radim, da doprinosim društvu, da živim od vlastitog rada, kao i svi drugi građani ove zemlje. Tražim osnovno pravo – pravo na rad, da bih mogla živjeti dostojanstveno, kako moj otac i svi drugi poput njega ne bi uzalud žrtvovali sebe.
Ovo pismo nije poziv na sažaljenje, već apel za pravdu, pravdu za nas, djecu boraca, koji svakodnevno osjećamo posljedice nebrige države prema onima koji su je stvarali. Ako danas zaboravimo borce, sutra ćemo zaboraviti i samu ideju slobode Bosne i Hercegovine.
Zato Vas molim kada sljedeći put odlučujete kome ćete dati priliku, sjetite se i nas, djece ratnih vojnih invalida i svega što su naši roditelji prošli da bismo mi danas imali budućnost.
Nemojte da „budućnost” ostane samo prazna riječ.
S poštovanjem,
Amina Delić, MSc
