Našli 14.000 KM u autu, vratili svaku paru pa ih dočekala drskost i bezobrazluk: Trebali smo sve zadržati

U svakodnevici punoj troškova, kredita i planova, rijetko ko očekuje da će ga dočekati – bukvalno – gomila novca zabačena u knjigu ili sakrivena duboko u starom zamrzivaču. Međutim, upravo to se dogodilo mnogim korisnicima Redita koji su u jednoj od najčitanijih tema na AskRedditu podelili svoja najbizarnija iskustva sa iznenadnim pronalaskom novca – i još bizarnijim reakcijama ljudi koji su ga izgubili.

Jedan korisnik je pronašao 450 dolara (oko 395 eura) u knjizi doniranoj humanitarnoj organizaciji. Isprva šokiran, ubrzo je shvatio da je najverovatnije riječ o poklonu iz zaostavštine preminule osobe. „Stariji ljudi znaju da kriju keš jer ne veruju bankama“, komentarisao je neko. „Kad je moj deda preminuo, pronašli smo oko 1.000 dolara u apoenima od 20 i 50 dolara sakrivenim svuda – u knjigama, posuđu, čarapama, rukavicama, u kutiji ribljih štapića u zamrzivaču, staroj bočici Tylenola… Plašio se i banaka i lopova“, prisjeća se drugi.

Jedan muškarac je pronašao 500 dolara (oko 440 eura) koje je njegov otac sakrio pre jednog putovanja – novac je pronađen tek pet godina nakon očeve smrti, umotan u odjeću u staroj drvenoj škrinji.

„Moj otac je jednom sakrio 500 dolara u kući pre nego što su otišli na odmor. Kada su se vratili, nije mogao da se sjeti gdje ih je stavio. Tražio ih je godinama. Oko pet godina nakon njegove smrti, mama je pomjerila neku odjeću u škrinji i – evo novca.“

Bezobrazni vlasnici

Priče o slučajnim pronalascima u prirodi takođe nisu rijetkost. Jedan korisnik je pronašao 500 evra dok je šetao šumom – sačekao je 15 minuta da se neko pojavi, a kada niko nije došao, otišao kući s novim PlayStationom. Neki su pokušali da vrate pronađeni novac – i zbog toga zažalili.

Čovjek koji je pronašao 160 dolara (oko 140 evra) pored automobila uložio je ozbiljan trud da ga vrati vlasniku, koji mu – nije ni zahvalio.

„Jednog jutra prije posla pronašao sam 160 dolara između svog auta i onog parkiranog pored. Napisao sam poruku i ostavio je na njihovom vjetrobranu, navodeći da su možda izgubili nešto, i ostavio svoj broj. Pozvali su me nekoliko sati kasnije i rekli da su ispustili osam novčanica od po 20 dolara. Našli smo se te večeri kako bih im vratio novac. Djelovala je kao da je bila iznervirana. Zašto bih uzeo tuđi novac? Nikada mi nije ni zahvalila. Prošlo je skoro deset godina, a ja i dalje, s vremena na vrijeme, razmišljam o tome koliko je bila nepristojna.“

Slično je prošao i par koji je u iznajmljenom automobilu pronašao 2.400 dolara i čekove u vrijednosti od nekoliko hiljada dolara. Umjesto zahvalnosti – dobili su bezobrazan zahtjev.

„Mrzim kad ljudi ne znaju da budu zahvalni. Prije mnogo godina, moj muž i ja otišli smo na putovanje u Kaliforniju. Iznajmili smo auto na nedjelju dana da bismo istražili okolicu. Nakon par dana vožnje, našli smo se oko 400 kilometara daleko od mjesta preuzimanja vozila. U jednom trenutku sam posegnula u pretinac za rukavice i tamo – neočekivano – pronašla 2.400 dolara u kešu i oko osam čekova ukupne vrijednosti oko 5.000 dolara (oko 6.880 eura).

Bilo je jasno da je neko – najvjerovatnije prethodni korisnik auta – zaboravio novac i čekove nakon što je skupljao stanarine. Odmah smo pozvali rent-a-car agenciju i obavijestili ih. Sljedećeg dana su nas pozvali i – verovali ili ne – tražili da se lično vratimo u kancelariju i predamo pronađeno. Ozbiljno? Tada smo već bili više od 650 kilometara daleko i na odmoru. Rekli smo im jasno: ‘Nećemo trošiti svoje vrijeme i energiju na problem u kojem nismo ni učestvovali. Auto, čekove i novac dobićete kada ga vratimo – kako je i dogovoreno.’

Čovjek čije je to bilo – bio je besan. Doslovno se svađao s nama jer njegov klijent ‘hitno treba’ čekove i keš. Ponuđeno mu je da se nađemo negde u blizini gdje se trenutno nalazimo – odbio je. Šteta. Žao nam je. Nastavili smo odmor kao da se ništa nije dogodilo, a sve pronađeno ostavili smo u istom pretincu za rukavice gde smo to i našli.

Na kraju nedjelje vratili smo auto, a dočekao nas je isti čovjek – pretpostavljam upravnik – koji je odmah rekao: ‘Konačno ste se vratili. Gospodin je sve vreme čekao svoje stvari.’ Ma nemoj. Ako mu je to bilo toliko važno, trebalo je da ih izvadi iz auta kada ga je vraćao – ili bar da nam izađe u susret“, prisjetila se jedna žena. „Da sam znala kako će sve to ispasti, možda bih uzela novac, bacila čekove i nikome ništa ne bih rekla. Jer ponekad zaista izgleda kao da nijedno dobro djelo ne cijeni“, dodala je.