OVAKO JE GLASIO VIC O TITU ZBOG KOJEG JE NOVINARKA SA 22 GOD. ZAVRŠILA NA GOLOM OTOKU: Brat je nije prepoznao po izlasku
Goli otok, smješten između otoka Raba i kopna, dugo je bio simbol straha, represije i političkog progona u bivšoj Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji. Nastao kao logor za političke zatvorenike nakon raskola između Tita i Staljina 1948. godine, postao je mjesto gdje su hiljade ljudi, bez obzira na stvarnu krivicu, završavale zbog navodne “informbirovske” aktivnosti, verbalnog delikta ili čak banalnih komentara koji su bili protumačeni kao protivdržavni.
Među brojnim stradalnicima ovog sistema bila je i mlada novinarka Ženi Lebl, čija sudbina danas služi kao upečatljiv podsjetnik na mračne strane režima koji je neumoljivo gušio slobodu mišljenja. Rođena u Beogradu, jevrejskog porijekla, Ženi je već sa 22 godine bila izložena nemilosrdnoj sili sistema, samo zato što je u redakciji lista „Politika“ ispričala vic koji je doticao kult ličnosti Josipa Broza Tita.
Vic je aludirao na pjesmu „Druže Tito, ljubičice bijela“, simboličnu oda Titu, govoreći o Jugoslaviji koja je pobijedila na međunarodnom takmičenju u uzgoju cvijeća jer je uspjela uzgojiti ljubičicu tešku 100 kilograma. Iako se činio bezazlenim, taj vic ju je stajao slobode. Agenti tajne službe (DBA) su je priveli, optuživši je ne samo za vrijeđanje predsjednika Tita već i za neotkrivanje “narodnog neprijatelja” – onog ko je vic prvi ispričao.
Tako je počela Ženina višegodišnja kalvarija kroz zatvorske i logorske ustanove tadašnje Jugoslavije: od Gllavnjače, poznatog zatvora u Beogradu, do radnog logora Ramski rit, zatvora Zabela, ostrva Grgur i konačno – Golog otoka. Svaki od tih zatvora predstavljao je poseban oblik mučenja i psihološkog pritiska. Logoraši su bili podvrgnuti ispitivanjima, prisilnom radu, psihičkoj torturi, pa čak i obavezi da “prevaspitanjem” drugih zatvorenika dokazuju vlastito pokajanje. Od Ženi su tražili da prizna krivicu, da se odrekne svojih stavova, pa čak i da “preodgaja” druge zatvorenice, što je ona odbijala.
Zbog svojih “grijeha”, izbačena je i iz Udruženja novinara Jugoslavije, čime joj je i profesionalna reputacija bila uništena. Tek mnogo godina kasnije, 2013. godine, list „Politika“ je objavio rijedak tekst koji se bavio njenim iskustvom, bacajući svjetlo na sudbinu jedne žene koja je postala žrtva ideološke brutalnosti sistema kojem je nekad pripadala.
Iako su mnogi slučajevi iz Golog otoka ostali zaboravljeni, Ženina priča ostaje jedno od najsnažnijih svjedočanstava o tome koliko daleko represivni mehanizmi mogu ići u gušenju slobode govora. Njena sudbina simbolizuje hiljade onih koji su nestajali bez suđenja, samo zato što su se usudili nasmijati na krivom mjestu ili šaptom prenijeti šalu u pogrešno vrijeme.
Goli otok, danas pust i prepušten propadanju, ostaje nijemi svjedok tih vremena – mračnog poglavlja jugoslovenske istorije koje još uvijek nije u potpunosti razotkriveno ni suočeno sa svojom težinom.
