Priča od koje boli duša: Divlje dijete nađeno u šumama BiH, njegov život ostao je misterija

U srcu divljih šuma Bosne i Hercegovine, osamdesetih godina prošlog stoljeća, odvila se priča toliko nevjerojatna da se i danas, desetljećima kasnije, o njoj šapuće s podjednakim divljenjem i nevjericom. Priča počinje jednog dana kada su lovci naišli na čopor vukova, a među njima ugledali prizor koji ih je zatekao – dječaka, golog i izranjavanog, kako se kreće četveronoške, poput pravog pripadnika čopora. Dječak, kasnije nazvan Haris Pućurica, živio je s vukovima, no okolnosti njegovog dolaska u šumu ostale su misterija.

Pronalazak Dječaka među Vukovima

Godina je bila 1988., a mjesto događaja šumovito područje na tromeđi Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Srbije. Lovci su tog dana u šumi naišli na čopor vukova, ne sluteći da će među predatorima ugledati nešto nesvakidašnje – ljudsko dijete, neuobičajeno mirno i prilagođeno životu u divljini. Dječak je bio izgladnio, s tijelom prekrivenim ogrebotinama i modricama. Njegova oči bile su divlje, ali i zbunjene, dok su ga lovci izvlačili iz njegovog jedinog poznatog svijeta.

Nije znao govoriti, nije razumio ljudske geste, niti je pokazivao povezanost s ljudima. Odjeća, ako ju je ikad imao, bila je davno nestala, a njegovo ponašanje i reakcije odražavale su suživot sa životinjama. Lovci su dječaku dali ime Haris Pućurica, ne znajući odakle dolazi, tko su mu roditelji niti kako je završio u šumi.

Prvi Koraci u Civilizaciji

Haris je prebačen u Centralno prihvatilište za djecu i omladinu u Beogradu, mjesto gdje su djeca bez roditeljske skrbi pokušavala pronaći utočište i novi početak. No, za Harisa, prilagodba civiliziranom životu bila je izuzetno teška.

Na početku, odbijao je kuhanu hranu, radije je tražio ostatke po kantama za smeće, a ponekad je čak jeo s poda. Njegovo ponašanje bilo je vođeno instinktima koje je razvio živeći među vukovima – čučao bi u uglovima prostorija, povlačio se u mrak i odavao znakove nesigurnosti prema ljudima, ali ne prema životinjama.

Strah od tehnologije bio je očit – električni uređaji, svjetla, pa čak i obični zvukovi civilizacije izazivali su u njemu nelagodu. U početku je komunicirao samo mimikom i gestama, nesposoban izgovoriti riječi ili razumjeti govor.

Socijalizacija i Male Pobjede

Stručnjaci i vaspitači u prihvatilištu posvetili su ogromnu pažnju kako bi Harisu pomogli da se prilagodi. Svaki korak bio je težak, ali i vrijedan. Uz strpljenje i brižan rad, Haris je počeo usvajati osnovne navike – naučio je koristiti pribor za jelo, prihvatio kuhanu hranu i razvio higijenske navike.

U konačnici, Haris je naučio govoriti, a zatim i čitati i pisati. No, proces nije bio jednostavan – trebalo je mnogo truda da dječak, koji je živio bez dodira s ljudima, postane dio zajednice.

Ono što je posebno dirljivo jest odnos ostale djece prema Harisu. Iako su ga isprva gledali s rezervom, ubrzo su ga prihvatili. Djeca su mu pružala podršku, pomažući mu da prebrodi prepreke i osjećajući da je Haris, iako drugačiji, njihov prijatelj.

Dirljiv Susret s Rotvajlerom

Jedan događaj iz Harisovog boravka u prihvatilištu ostavio je snažan utisak na sve prisutne. Jednog dana, u dvorište doma iznenada je uletio rotvajler, izazvavši paniku među djecom. Uplašeni, razbježali su se, no Haris je reagirao drugačije. Čučnuo je nasred dvorišta, promatrajući psa s potpunim smirenjem.

Kako su se vaspitači prisjećali, činilo se kao da je Haris nešto šaputao psu. Nevjerojatno, ali rotvajler se smirio, a Haris ga je za ogrlicu odveo direktoru, pokazujući izniman osjećaj povezanosti s životinjama. Taj događaj ostao je simbol njegovog prirodnog instinkta i bliskosti s prirodom.

Povratak u Bosnu i Tajanstveni Nestanak

Godine 1992., s početkom rata u bivšoj Jugoslaviji, donijeta je odluka da se djeca iz prihvatilišta vrate u domove iz kojih su došla. Haris, tada sedamnaestogodišnjak, vraćen je u Bosnu i Hercegovinu, u regiju gdje je i pronađen.

S odjećom koju mu je obezbijedio dom, Haris je poslan natrag u šumu – mjesto koje je nekada zvao domom. Tu završava njegov poznati životni put.

Priče o njegovoj sudbini ostale su raznolike. Neki tvrde da je poginuo na ratištu, pogođen zalutalim metkom. Drugi, s više mašte, vjeruju da je Haris pronašao svoj put natrag vukovima, ponovno postajući dio prirode koja ga je nekada prihvatila.

Film i Legenda

Harisova nevjerojatna priča inspirirala je film “Ničije dijete”, redatelja Vuka Ršumovića, koji je osvojio tri nagrade na festivalu u Veneciji. U filmu je Harisov lik tumačio mladi glumac Denis Murić, prenoseći publici duboke emocije i izazove jednog dječaka koji je morao premostiti ponor između dva svijeta – divljine i civilizacije.

Divlja Djeca kroz Povijest

Fenomen divlje djece nije nov. Od legendarne priče o Romulu i Remu, preko dokumentiranog slučaja Viktora iz Aveyrona u Francuskoj krajem 18. stoljeća, povijest bilježi više desetaka djece koja su odrasla među životinjama. Svako od njih nosi posebnu priču o opstanku, prirodi i ljudskoj prilagodljivosti.

Haris Pućurica ostaje jedinstvena figura među tim pričama – simbol misterije i snage ljudske volje. Njegov život postavlja mnoga pitanja o granicama između prirode i civilizacije, o ulozi instinkta i o ljudskoj povezanosti s divljinom.

Zaključak

Priča o Harisu nije samo nevjerojatna anegdota iz prošlosti; ona je simbol nade i upornosti. Haris Pućurica, dječak-vuk, pokazuje da, bez obzira na to koliko je izazovna prošlost, svaki pojedinac nosi potencijal da prevlada prepreke i ostavi trag, bilo u ljudskom društvu ili u legendama koje žive vječno.