“Radije bih umrla od gladi u hladnoj kući, nego dinar tražila od djece: Okrenila su mi leđa, a ja boga molim da ih čuva “
Iako je vjerovala da će nakon godina borbe napokon uživati u mirnom i sretnom životu sa svojom djecom, Tanja se suočila s potpuno drugačijim scenarijom.
Tanja, penzionerka iz Zagreba i majka troje djece, provela je cijeli radni vijek kao knjigovođa. Danas, međutim, njezina svakodnevica daleko je od onoga što je zamišljala u zrelim godinama. “Imam dva sina i kćerku. Brak mi nikada nije bio skladan, naprotiv, bio je pravi pakao. Godinama sam trpjela nasilje i zlostavljanje, a 1998. godine konačno sam pokrenula razvod,” priča Tanja u ispovijesti za “Moje vrijeme”.
Taj period bio je izuzetno težak za nju i djecu – živjeli su kao podstanari, ona je jedva nalazila posao, a financijske teškoće pratili su ih na svakom koraku. Ipak, usprkos svim nedaćama, uspjeli su prebroditi najteže trenutke. Djeca su se školovala, a na kraju su uspjeli dobiti krov nad glavom. Kada su došle godine vjenčanja, činilo se da napokon mogu uživati u onome što su toliko dugo gradili. No tada su se stvari neočekivano promijenile.
“Moj stariji sin, koji je uvijek bio vezan za obitelj, nakon vjenčanja potpuno se distancirao. Par godina kasnije, poslao mi je poruku: ‘Briši moj broj’. Bez objašnjenja, bez odgovora na moje pitanje: ‘Zašto, sine?’. Bila sam u šoku, ali s obzirom na to da je sreća moje djece uvijek bila prioritet, rekla sam sebi: ako ga to usrećuje, nek bude tako,” sjeća se Tanja bolnog trenutka kada je izgubila kontakt sa svojim najstarijim djetetom.
No, to nije bio kraj njenih problema. Mlađi sin također je naišao na poteškoće. Nakon razvoda, odlučio je kupiti mali stan i zatražio pomoć od majke. “Nije želio biti podstanar, pa sam mu pomogla koliko sam mogla, ali to nije bilo dovoljno. Sve što sam godinama štedjela za starost, dala sam njima. Ostalo mi je jedva 100 eura, ali nikada u životu nisam bila sretnija. Vjerujem u Boga i zahvalila sam mu što sam mogla pomoći svom djetetu, vjerujući da će se On pobrinuti za mene na način koji samo On zna,” prisjeća se Tanja.
Nažalost, ubrzo nakon useljenja, mlađi sin je pozvao da ga posjeti, a posjeta se završila neugodnom situacijom. Nakon jedne njezine primjedbe, sin je prekinuo kontakt s njom, zabranivši joj dolazak u njegov dom. Na kraju, i kćerka je bila emotivno iscrpljena situacijom, pa je, iako joj je bilo teško, odlučila solidarisati se s braćom i prekinuti kontakt s majkom.
Danas, Tanja živi sama, s skromnom penzijom i teškom svakodnevicom. I pored svega, ponosno ističe: “Nikada im ne bih tražila ni dinar. Radije ću umrijeti od gladi u hladnoj kući nego tražiti nešto od njih. Svaki dan se molim da im bude lakše i ljepše, i da ih dragi Bog čuva.”
Tanjina priča svjedoči o boli jedne majke koja je, unatoč svim životnim borbama i odricanjima, ostala sama, suočena s tišinom koja je nekada bila ispunjena smijehom njezine djece.
