“Sjećam se da sam se igrala u svojoj sobi kada sam imala 8 godina i moj je tata ušao…”
Pamtim taj trenutak kao da je bio jučer, iako me od njega dijele godine. Imala sam tek osam godina, mala djevojčica koja je uživala u bezbrižnom svijetu igre i djetinjih radosti. Moj svijet bio je jednostavan, siguran, pun ljubavi koju nikad nisam preispitivala. Tata je bio moj junak, stalna prisutnost koja mi je ulijevala sigurnost. Tog dana, dok sam se igrala u svojoj sobi, on je ušao i sjeo kraj mene.
Njegov osmijeh bio je blag, ali ispod njega skrivala se neka tiha ozbiljnost koju nisam mogla objasniti. Sjedeći kraj mene, neko je vrijeme samo promatrao, a zatim je tiho progovorio. Njegov glas bio je topao, ali riječi su nosile težinu koju tada nisam razumjela. Kad je izgovorio: „Nikada ne ostavljaj mamu samu, u redu?” osjetila sam da te riječi imaju neku posebnu važnost, no nisam shvaćala zašto. Poljubio me u čelo, kao što je to često činio, i otišao iz sobe, ostavljajući me s osjećajem zbunjenosti.
Nedugo zatim, vrata su se ponovno otvorila, ali ovog puta mama je ušla. Na njezinom licu bilo je nešto što nikada prije nisam vidjela – tuga i panika stapale su se u izraz koji mi je bio stran i zastrašujući. Grlila me čvrsto, drhteći, dok su joj suze tekle niz lice. Pokušavala je govoriti, ali riječi su joj bile slomljene. Na kraju je rekla nešto što mi je zauvijek promijenilo život: „Tvoj tata… preminuo je jutros.”
Bila sam u šoku. Te riječi nisu imale smisla. Kako je moguće da je tata, kojeg sam upravo vidjela i čula, preminuo? Osjećaj gubitka bio je previše snažan za moje dječje srce. Gledala sam mamu, tražeći odgovore koje mi nije mogla dati. Svijet koji sam poznavala u tom je trenutku nestao.
No, taj dan donio je još veću zagonetku. Kasnije poslijepodne, tata me posjetio. Bio je tamo, u mojoj sobi, kao da se ništa nije dogodilo. Smiješio se i govorio sa mnom, donoseći onu toplinu koju sam uvijek osjećala uz njega. Kako je to moguće? Ako je preminuo, kako je mogao biti tu? Taj trenutak bio je toliko stvaran da nisam mogla povjerovati da je sve to plod mašte ili sna.
Od tog dana, živim s tim pitanjem. Tko je bio taj koji me posjetio? Je li to bio moj tata ili nešto što moj um nije mogao razumjeti? Taj trenutak ostao je zauvijek urezan u mene, podsjećajući me da svijet ima misterije koje nadilaze naše shvaćanje.
