U petak su me pozvali iz pošte da dođem u poštu jer mi je neko posalo novac i treba da ga preuzmem…

“U petak su me pozvali iz pošte da dođem jer mi je neko poslao novac i treba da ga preuzmem. Iskreno, nisam mogao da vjerujem, jer sam siromašan i nisam imao nikog ko bi mi slao novac. Mislio sam da je možda neka greška ili da me neko opet zeza, jer sam često bio predmet ismijavanja, ja i moja porodica.

Ipak, otišao sam, nadajući se da je nešto zaista stiglo, jer zima dolazi, a nemam sredstva da kupim drva. Kada sam stigao na šalter, rekli su mi da imam pismo i 3000 dolara. I dalje nisam mogao da vjerujem.

Uzeo sam pismo i počeo da čitam. Kada sam pročitao prvu rečenicu, počeo sam da plačem. Moj drug iz osnovne škole, moj brat… On sada živi u Americi. Kada smo išli u školu, bio je u istoj situaciji kao ja sada – siromašan. Uvijek sam mu davao koliko sam mogao, dijelio sendviče i pio sok iz iste flašice. Bio je kao brat.

Prije deset godina otišao je u Ameriku, trbuhom za kruhom, a izgleda da je uspio. Na kraju pisma je pisalo: “Brate, kada god ti bude trebalo, javi se. Znam kako ti je sada i znam kakav si čovjek kad imaš. Hvala Bogu, sada imam dovoljno i smatraj da i ti imaš. TVOJ BRAT”. Ni sada ne mogu da vjerujem da me se nakon svih tih godina sjetio, da pamti sve što sam mu dobro činio. Izgleda da se, čak i u ovim teškim i zlim vremenima, isplati biti čovjek. Ko bi rekao…”

Snaga prijateljstva i ljudskosti u teškim vremenima

U svijetu koji se čini sve hladnijim i egoističnijim, gdje mnogi smatraju da je najvažnija borba za vlastiti opstanak, postoje priče koje nas podsjećaju da istinska ljudskost i prijateljstvo ne poznaju granice. Jedna takva priča nedavno je došla do nas, iz srca siromaštva, ali i nade.

Zamislite situaciju: život vas gura na dno, nema novca, nema podrške, a zima dolazi, prijeteći da vam oduzme još i ono malo što imate. U tom trenutku, možda biste pomislili da ste sami, da vas niko ne vidi i ne razumije. Međutim, ponekad, baš kada se najmanje nadate, odjednom se pojavi znak nade – i to kroz jedno pismo.

Priča o čovjeku kojem je stiglo pismo sa 3000 dolara, od prijatelja iz prošlih dana, podsjeća nas na moć prijateljstva. Iako je život ovog čovjeka ispunjen borbom, to mu nije smetalo da, i u svojim najmračnijim trenucima, bude čovjek. Pomagao je svom prijatelju u vremenima kad ni sam nije imao mnogo. Dijelio je sendviče, sokove, pa i osmijehe. Takve male geste, u tom trenutku možda neznatne, bile su temelj nečega puno većeg – nečega što će se u budućnosti vratiti.

Njegov prijatelj, koji je otišao u Ameriku, sada je uspješan čovjek, ali nije zaboravio te teške trenutke iz prošlosti. Iako su godine prošle, sjećanje na prijatelja i bratsku povezanost nije izblijedilo. Svojim prijatelju, koji sada ima problema, poslao je 3000 dolara, poručujući mu da nije zaboravio šta su prošli zajedno, i da sada, kad ima, želi podijeliti svoje uspjehe s njim.

Ova priča nas uči da istinska prijateljstva ne umiru s vremenom, niti se mjere bogatstvom. Ona su temelje na suosjećanju, na zajedničkim trenucima, na davanju bez očekivanja. Iako se u svijetu sve više naglašava materijalna vrijednost, postoje ljudi koji su vrijedni zbog svoje duše, svoje ljudskosti. Ova priča pokazuje da se, možda, najviše isplati biti dobar čovjek, čak i kada život nije naklonjen.

U današnjem brzom i često hladnom društvu, ovakvi gestovi ljubavi i pažnje nas podsjećaju na to što zaista čini život vrijednim. Na kraju, možda je upravo to ono što nas sve povezuje – sposobnost da budemo tu jedni za druge, u teškim vremenima, kad to najviše treba.

Ako ništa drugo, ovo je podsjetnik da nikada ne znamo kakav uticaj možemo imati na nečiji život – i kako će to, kad-tad, doći nazad u obliku ljubavi, pomoći i podrške.