Vučić faktor stabilnosti ili nestabilnosti: Milošević je prošao isti put
Aleksandar Vučić, i pored ponašanja koje često nije u skladu s proklamovanim evropskim vrijednostima, i dalje, makar zvanično, važi za faktor stabilnosti kada je riječ o EU. Nemanja Todorović Štiplija kaže za N1 da, kada je politika u pitanju, „stabilnost je stvar percepcije, a ne realnosti“. I on i Aleksandar Popov smatraju da će, nakon ignorisanja protesta u Srbiji, podrška projektu Jadar dodatno polarizirati i pospješiti društvene sukobe. „Građani koji su najveći pobornici ulaska Srbije u EU sada su jednostavno dovedeni u poziciju da sumnjaju u namjere Evropske unije i pitaju se da li je to ista politika koja nas podstiče da idemo ka EU, ako prihvata sve ove nepodopštine koje čini naš režim“, ističe Popov za N1.
Zemlja koja je poznata kao visoko koruptivna, gdje je vladavina prava na alarmantno niskom nivou, institucije su direktno zavisne od stava jednog čovjeka, medijske slobode su na jako niskom nivou, odgovornost vlasti praktično ne postoji, dok neistomišljenike targetiraju, pa pojedine i prebijaju, a životna sredina se uništava – sve to čini portfolio predsjednika Srbije i, paradoksalno svemu tome, faktora stabilnosti u regiji.
On, makar zvanično, i dalje uživa podršku kako Rusije i Amerike (SAD), tako i Evropske unije (EU). Iako se u Srbiji dešavaju stvari neprihvatljive u zemljama EU, ponašanje vlasti u našoj zemlji se ili ignoriše, ili se na njega blago reagira, a efekti su nikakvi.
Primjer toga su nedavni sastanci Aleksandra Vučića s predsjednicom Evropske komisije Ursulom von der Leyen i komesarkom za proširenje Martom Kos, a zatim i telefonski razgovor s predsjednikom Francuske Emmanuelom Macronom, nakon čega je predsjednik pojačao govor mržnje i uvrede.
Posljednjih dana sa svojim stranačkim poslušnicima obrušio se na profesore univerziteta, minimizirajući čak i napad nožem na dekanicu Filozofskog fakulteta u Nišu, poredeći napad hladnim oružjem s ljuštenjem krastavaca.
Kada se na to dodaju sporadične tenzije u regiji s nekoliko zemalja, ali i neusaglašavanje sa vanjskom politikom EU po pitanju agresije Rusije na Ukrajinu, zvuči u najmanju ruku zapanjujuće kako čovjek čiji su postupci vrlo često suprotni osnovnim vrijednostima Evropske unije ima podršku iste.
„Stabilnost je stvar percepcije, a ne realnosti“
Nemanja Todorović Štiplija, urednik portala European Western Balkans, navodi za N1 da je stabilnost, kako to kaže diplomatski rječnik, često stvar percepcije, a ne realnosti.
On ocjenjuje da je Vučić već godinama uspješan izvođač u toj predstavi, a uloga „faktora stabilnosti“ dodijeljena mu je ne zato što se regija zaista stabilizirala pod njegovim vođstvom, već zato što EU, ali i Zapad šire, trenutno ne vide drugoga ko bi makar odigrao tu ulogu.
Kao paradoks, Todorović Štiplija ističe da na unutrašnjem planu stabilnosti ima sve manje: institucije su svedene na formalnost, mediji na propagandu, a društvo na taoca partijske lojalnosti.
„Dijelom i zato što je sistematski neutralizirao svaku ozbiljnu političku alternativu, a dijelom jer međunarodni akteri ne znaju s kim bi sutra mogli razgovarati ako njega ne bude. Na regionalnom nivou, Vučić i dalje uspijeva stvoriti iluziju da bez njega sve može otići u haos, prvenstveno zbog toga što kontroliše neke igrače u susjednim zemljama. Tako imamo paradoks: čovjek koji proizvodi tenzije, koji flertuje s autokratijom i koji sistematski podriva evropske vrijednosti, ostaje ‘stabilan’ jer je barem predvidiv. I jer zna kome i kada da obeća da će ‘biti konstruktivan’. Pa makar sutradan demantirao sam sebe“, kaže Todorović Štiplija za N1.
On smatra da, uprkos očiglednoj društvenoj nestabilnosti koju ilustruju višemjesečni protesti, brutalnosti policije i šikaniranju neistomišljenika, vlasti i dalje igraju igru „kontrolirane krize“.
„Institucije su do te mjere urušene da čak i pokušaj da se održi poštovanje zakona djeluje kao izuzetak od prakse, a ne norma. Što se tiče slobode medija, sve se svodi na slobodno ponavljanje Vladinog narativa“, kaže Todorović Štiplija.
„Dragi Aleksandre“ i „impresivne reforme“
Aleksandar Popov, predsjednik Centra za regionalizam, za N1 kaže da je riječ o problemu Evropske unije. U tom kontekstu podsjeća na nedavne susrete predsjednice Evropske komisije s predsjednikom Srbije, kada je Ursula von der Leyen oslovljavala Vučića sa „dragi Aleksandre“ i govorila da je „impresionirana reformama“ koje se provode – iako je Evropska komisija u tom periodu u svom godišnjem izvještaju navela suprotno.
Poslije „konstruktivnog sastanka“ – pojačana represija
Popov podsjeća i na nedavni susret Vučića s von der Leyen, gdje nije bilo riječi o višemjesečnim protestima građana, niti o korištenju zabranjenog zvučnog oružja. Isto se desilo i nakon sastanka s komesarkom za proširenje Martom Kos, poslije kojeg je na društvenim mrežama objavljeno da je sastanak bio „konstruktivan“. Popov podsjeća da se kasnije pravdala kako je njen tim postavio objavu, a da ona smatra da su zahtjevi studenata i zahtjevi EU u skladu.
„Kontradiktorno je to. Novinar N1 iz Slovenije je u intervjuu dobro ‘preslišao’ Kos, pominjao je i zvučni top i razne druge nepodopštine, ali ona ih je diplomatski eskivirala. I ona i von der Leyen su rekle da je bilo riječi o problemima koje Srbija ima – s vladavinom prava, korupcijom i slobodom medija. Djelovalo je kao da je Vučić bio upozoren na to, ali kao da nije slušao. Naprotiv – samo je pojačao retoriku i nasilje“, ocjenjuje Popov.
Srpski svet, sankcije, zamrzavanje i licemjerna realpolitika
Kao još jedan paradoks Popov ističe da i pored činjenice da su stizala blaga upozorenja što Srbija nije usaglasila spoljnu politiku kada je riječ o sankcijama Rusiji zbog agresije na Ukrajinu. On kaže da je jedan rezultat ovakve politike da Srbija tri godine nije napredovala na evropskom putu, odnosno nije otvorila nijedan klaster, iako je zvanično sve ukazivalo da je stanje normalno.
Todorović-Štiplija kaže da, formalno gledano, neusaglašavanje vanjske politike Srbije s EU već godinama stoji kao ozbiljan problem, ali taj problem, očigledno, nikoga ne boli dovoljno jako da bi se na njega odlučno reagiralo.
Zamrzavanje procesa evropskih integracija već tri godine, kako kaže, djeluje kao sankcija, ali je u realnosti to više neka vrsta diplomatske tišine, jer javnost u Srbiji, zahvaljujući političkom narativu vlasti, više i „ne računa na članstvo u EU kao nešto što je dostižno, a još manje kao nešto poželjno“.
Todorović-Štiplija ukazuje da vlast „nije glupa“ i da zna da mora pokazati neku vrstu tzv. „balansa“.
„Tako imamo situaciju da se javno slavi neutralnost, a ispod radara se, kako je više puta objavljeno, odvija i izvoz oružja Ukrajini. Tako se čuva odnos s EU bez narušavanja odnosa s Moskvom. Ili barem, takav je plan. To je realpolitika u najčišćem obliku, licemjerna, ali efektna, pa dok traje“, navodi Todorović-Štiplija.
On smatra da djeluje kao da je Vučić pronašao savršen balans između toga da izazove dovoljno tenzija da pokaže kako je „nezamjenjiv“, a da ne izazove otvoreni konflikt koji bi ga koštao međunarodnog legitimiteta.
„Sa Hrvatskom se stalno nešto dešava, bilo zbog tajnih službi, izbora, protesta, medija. U BiH se nikada nije jasno distancirao od Dodikovih secesionističkih fantazija, što je u najmanju ruku zabrinjavajuće. A ni Crna Gora ne prođe bez političkog uzburkavanja kad god zatreba da se podigne rejting kod kuće“, navodi sagovornik portala N1.
Popov se pita da li su na Zapadu zaboravili na „srpski svet“ koji promoviše „faktor stabilnosti“ Aleksandar Vučić.
„Koncept ‘srpskog sveta’ nije objavio Aleksandar Popov, već tada ministar, a sada potpredsjednik Vlade Aleksandar Vulin. Vučić je to podržao i opravdao time da dijelovi zemalja u okruženju gdje žive Srbi treba da se objedine, čak i na državnoj osnovi. To je atak na teritorijalni integritet i suverenitet. Prije svega mislim na Bosnu i Crnu Goru, a na neki način čak i Makedoniju“, ističe Popov.
On je uvjeren da ovaj velikodržavni koncept uveliko narušava stabilnost u regiji i da je izazvao proteste i uznemirenje u okolnim zemljama, a da podršku vlasti u Srbiji imaju u predsjedniku Mađarske Viktoru Orbanu, koji je na čelu zemlje članice EU koja uporno ignorira politiku EU prema agresiji Rusije.
„Građani Srbije taoci u slučaju litija“
Oba sagovornika N1 ističu da se pitanje kopanja litija i bora, odnosno projekat Jadar, za koji veliki dio stručne javnosti kaže da je visokorizičan – predstavlja stvar koja polarizira i pospješuje društvene tenzije i nestabilnost, u kojoj su građani Srbije taoci.
Aleksandar Popov kaže da EU nije realna po pitanju litija. Navodi da su do sada dobili više upozorenja od ekoloških organizacija, predstavnika opozicije, uglednih ljudi, stručnjaka – da, jednostavno, ono kako su zamislili, ne ide, i da ne bi trebalo da nastave s igranjem vatrom.
„Moraju da shvate jednu stvar – Rio Tinto neće kopati u Srbiji. Može 100 puta da podmiti Vučića, može i Njemačka da traži ruku spasa za svoju posrnulu industriju i ekonomiju, ali ako dođe do toga da prvi bager pokuša da kopa ili da donesu prvu tonu sumporne kiseline, oni će imati cijelu Srbiju na nogama. Ovo što se sad dešava biće dječja šala. Doći ću i ja sa 77 godina, ali oni neće kopati ovdje“, uvjeren je Popov.
Todorović-Štiplija kaže da je potencijalni rudnik u Jadru vjerovatno jedan od najboljih primjera koliko je domaća javnost talac narativa vlasti koja želi da se predstavi kao ekonomski vizionar u službi EU, Njemačke i nekih drugih partnera. S druge strane su, dodaje, građani koji opravdano sumnjaju u sve što ima i najmanji miris korupcije, ekološke devastacije ili tajnih dogovora.
„Evropskoj uniji svakako jeste stalo do strateških sirovina, ali priča o ‘spasavanju evropske auto-industrije zahvaljujući Srbiji’ je preuveličana. EU planira da eksploatira litij u Njemačkoj, Portugalu, Španiji, i to pod znatno strožim ekološkim standardima nego što su ovdje. Dakle, rudnik u Srbiji je ‘plus’, ali nikako uslov. A još manje opravdanje za ignorisanje svih drugih problema“, ističe Todorović-Štiplija.
„Milošević je prošao isti put“
Upitan da li, gledajući kako se stvari odvijaju u Srbiji već godinama, može zamisliti da EU podrži, primjera radi, predsjednika Bjelorusije Aleksandra Lukašenka ako bi zadovoljio neke interese EU, Popov kaže da ne moramo da idemo do Bjelorusije, već da pogledamo unazad i vidimo primjer Slobodana Miloševića.
Tako je prošao i Milošević“
„Tako je prošao i Milošević, koji je bio prvo ‘balkanski kasapin’ početkom ’90-ih, zatim ‘faktor stabilnosti’ sredinom te decenije, a poslije dvije-tri godine opet krvnik. Prešao je isti put kao Vučić, a na kraju su ga se odrekli“, podsjeća Popov.
On kaže da, za razliku od ’90-ih godina prošlog vijeka, Evropa danas djeluje rastrzana vlastitim krizama – ekonomskom, migrantskom, a sada i krizama u unutrašnjim odnosima, gdje desnica uporno i uspješno nadire. Ističe da u Uniji ima i odmetnutih zemalja, kao što je Mađarska, a blizu je i Slovačka.
„EU žmiri na te stvari, okupirana sobom. Ima i krizu liderstva jer mislim da ljudi koji sada vode EU nisu dorasli ulozi“, posebno ističe Popov.
Popov navodi da su građani koji su najveći pobornici ulaska Srbije u EU sada dovedeni u poziciju da sumnjaju u namjere Evropske unije i pitaju se da li je to ista politika koja nas podstiče da idemo ka EU, ako prihvata sve ove nepodopštine koje čini naš režim.
I Lukašenko je bio faktor stabilnosti
Todorović-Štiplija ne smatra da je poređenje Vučića i Lukašenka „nategnuto“. Podsjeća da je i Lukašenko svojevremeno figurirao kao „stabilan“ dokle god je bio potreban, a razlika je u tome što je Bjelorusija ušla u direktan sukob s EU, dok Srbija još uvijek igra igru formalnog približavanja.
Prema njegovim riječima, upravo se tu dolazi do ključne tačke – da „EU ne može oboriti vlast tamo gdje ne postoji unutrašnja spremnost za promjenu“. Navodi da nije realno očekivati da EU rješava unutrašnje probleme Srbije.
„Građani često upravo to očekuju, da će ‘Evropa doći i srediti stvari’. Međutim, sve što EU može da uradi jeste da pošalje signale, uslovi finansiranje, i s vremena na vrijeme skrene pogled, ako ocijeni da je stabilnost važnija od principa“, kaže Todorović-Štiplija.
Ipak, dodaje da ne treba potcijeniti tih nekoliko pritisaka koji su ostali, poput insistiranja da se usvoji Zakon o biračkom spisku ili da se izabere Savjet REM-a, jer ti, kako navodi, „sitni koraci“ su ono što još uvijek pravi razliku između hibridnog režima i potpune autokratije.
„Sve ostalo je stvar volje, kako građana, tako i vlasti, da se iz tog hibrida nešto novo rodi. Ili da se mirno sahrani evropska perspektiva, uz tapšanje po ramenu i lažno obećanje da ‘smo na evropskom putu’“, zaključuje Todorović-Štiplija.
