ZA SVE ONE MAJKE KOJE NEPRESTANO STREPE NAD SVOJOM DJECOM: Kad pročitete ovaj tekst, shvatićete VELIKU GREŠKU

„Ništa u silu Boga“ – neka vam ova rečenica bude podsjetnik svaki put kad vas obuzme nepotrebna briga za vaše dijete.

Pred vama je priča puna mudrosti:

Jedna žena došla je Bogu, savijena pod teretom teške torbe na leđima.

Bog joj reče:
„Umorna si. Spusti teret, sjedni, odmori.“

„Ne mogu dugo da ostanem. Ako se nešto desi mojoj djeci, nikad sebi neću oprostiti.“

„Zašto?“ upita Bog.

„Došla sam te zamoliti – ako im ikad zaprijeti opasnost, spasi ih, Gospode.“

Bog odgovori:
„To i radim. Jesam li ti dao razlog da sumnjaš u mene?“

„Ne, ali svijet je pun opasnosti – loši ljudi, pogrešni putevi… Bojim se da će kćerka izabrati pogrešnog muža, da će sin upisati pogrešan fakultet…“

„A zar nije iskustvo učitelj života? Greške nas čine mudrijima. Zašto djecu želiš zaštititi od toga?“

„Zato što ne želim da pate. Uvijek sa sobom nosim vreću slame – da padnu na mekano, ako posrnu.“

Bog joj tada pokaže prizor:
Njen sin okružen slamom, pokušava da se izvuče. Nema izlaza. U očaju pali slamu. Plamen raste, guta sve.

„Moram mu pomoći!“ uzviknu žena.

„Kako? Još slamom?“ upita Bog.

„Zapamti: što više dijete štitiš, to će više težiti upravo onome od čega ga štitiš. Ako mu oduzmeš slobodu da osjeti, da bira, da pogriješi – oduzimaš mu život. Tvoja briga, tvoj strah, samo mu otežavaju put.“

„Znači… ne treba da brinem?“ upita žena tiho.

„Brini s ljubavlju, ne sa strahom. Pruži podršku, ali pusti mene da ih čuvam. To je vjera – da znaš kad treba da pustiš.“

Kada ljubav preraste u strah – roditeljska briga kroz prizmu vjere

Briga za djecu prirodna je i neizbježna. Od prvog dana kada ih zagrlimo, u nama se rađa snažna želja da ih zaštitimo od svega – bola, tuge, nepravde, pogrešnih izbora. Međutim, gdje je granica između ljubavi i straha?

Roditelj koji voli – štiti.
Roditelj koji se boji – sputava.

Zabrinutost često prerasta u kontrolu. U želji da djeca ne padnu, stavljamo im “vreće slame” pod noge. A svaka ta slama nosi naše nesigurnosti, pretjerane scenarije, prošle traume. I onda, bez da primijetimo, djeca se bore ne s problemima života, već s našim strahovima.

Iskustvo ne možemo preuzeti umjesto njih

Zamislite život bez padova. Bez pogrešnih odluka, razočaranja, grešaka. Bi li iko od nas bio ista osoba bez tih trenutaka?

Djeca ne mogu rasti ako im stalno skidamo kamenje s puta. Ponekad moraju da padnu da bi naučila da ustanu. Ponekad moraju da se opeku da bi naučila da razlikuju vatru od svjetlosti. To nije neuspjeh – to je život.

Vjera – lek za roditeljsku nemoć

Roditelj nije svemoćan. Ne može biti uvijek tu. Ne može spriječiti sve. Ali može imati vjeru. Vjeru da će Bog čuvati ono što mi ne možemo. Da On vidi i ono što mi ne primjećujemo.

Umjesto da brinemo danonoćno, hajde da se molimo sa povjerenjem. Umjesto da zamišljamo najgore scenarije, hajde da djeci ulijemo snagu, mudrost i vjeru – da, kad ostanu sami pred životom, znaju da nisu sami.

Zaključak: Brini srcem, ne strahom

Djeca nisu projekti koje treba savršeno oblikovati. Ona su bića sa sopstvenim putem. Naš zadatak nije da im uklonimo sve prepreke, već da budemo njihovo sigurno utočište kada naiđu na njih.

Zato, kad vas sljedeći put preplavi briga – sjetite se:
„Ništa u silu Boga.“
Niste sami u roditeljstvu. I ne morate sve sami.