Zuhdija ef. Imamović sagradio je čak 247 munara: Ja sam graditelj koji je samostalno učio znanja koja su drugi stjecali u školama

Davno smo svikli na činjenicu da su imami duhovna kičma Bošnjaka muslimana. Držeći se hadisa da su “najbolji među ljudima oni koji su najkorisniji zajednici”, većina imama nastoji se uključiti u društveni život i tako pomoći unapređenju života svojih sugrađana. Jedan od takvih jeste i Zuhdija ef. Imamović, imam čiji je život, pored vjerske službe u brojnim džematima, obilježen i doprinosom u izgradnji ili popravci više od 250 munara, što ga svrstava u red najpoznatijih krajiških i bosanskohercegovačkih graditelja munara.

Zuhdija ef. Imamović rođen je 1. januara 1938. u Lupnici kod Jajca. U drugoj godini ostao je bez majke Hađijje, pa je neko vrijeme živio kod starije sestre i zeta, kod kojih je kao trogodišnjak preživio četnički napad na Šipovo 1941. godine. U toku Drugog svjetskog rata vratio se u rodnu Lupnicu, gdje je završio četverorazrednu osnovnu školu, a nakon toga i četiri razreda Gazi Husrev-begove medrese u Sarajevu. U toku duge i bogate imamske karijere službu je obavljao na području pet medžlisa: u Bosanskoj Krupi, Cazinu, Bužimu, Velikoj Kladuši i Bihaću. Titulu hadžije Zuhdija Imamović nosi od 1999. godine. Iz dva braka, otac je sedmero djece, kćerki Ajiše, Azre, Šeherzade i Mebrure, te sinova Faruka, Adnana i Mensur-efendije.

 

ŠKOLOVANJE U JAJCU I SARAJEVU

“Izuzmu li se ratni i poratni tečajevi, ja sam prvi đak iz svog sela u Divičanima koji je krenuo u osnovnu školu. Bilo je to 1947. godine, kada sam imao 10 godina. Jedan dan sam se iskrao iz kuće i s bratovom tablom s tečaja otišao u Divičane u školu. Nisam smio odmah doći kući pa sam dvije noći ostao kod sestre u Divičanima. Nekoga od starijih učenika sam zamolio da mi napiše na tabli nešto što uče u školi, pa su napisali ‘Ana nosi sol. Mama nosa sina’ itd. I to sam dobro sačuvao da ne izbrišem dok nisam sa sestrom došao kod oca. Kad sam mu rekao: ‘Vidi, babo, što sam ja pisao u školi’, on mi je uzvratio: ‘E kad tako lijepo pišeš, onda hajde i sutra u školu.’ Odmah sam se ‘razletio’ po selu i pozvao drugove Smaju, Kasima, Ćazima i Redžu, govoreći im: ‘Hajte sa mnom u školu da vidite kako učiteljica miriše.’ Učiteljica se zvala Hatidža i bila je vrlo lijepa. Poslije nje su nas učili Predrag Aca Tomatinović, Zdravko Ježić te u 4. razredu Milan Bukvić. Od nastavnih učila u prvom razredu jedino smo imali malu tablu na kojoj je visio komadić spužve. Nakon 4. razreda upisao sam Gazi Husrev-begovu medresu u Sarajevu. Iako je još ta generacija medrese trajala 8 godina, ja sam završio 4 godine. Iz razdoblja boravka u medresi sjećam se profesora Ahmeda ef. Tuzlića, Asima ef. Sirće, Hilmije ef. Muftića, Ibrahima ef. Imširovića, Mehmeda ef. Merzića, Envera Ibrulja, Jusufa Salahovića te Slovenke Ličen Teodor, koja je predavala matematiku. Direktor medrese u to vrijeme bio je Sulejman ef. Kemura. S obzirom na to da sam imao lijep glas, kad god je dolazila kakva delegacija iz Makedonije, Turske i drugih država, mene je Kemura tražio da mujezinim. Također, više puta sam s rahmetli Asimom ef. Sirćom išao petkom u džamiju Ferhadiju da učim ašere, nakon čega bi me neki ljudi počastili.”

Po završetku četvrtog razreda, 1955. godine, Zuhdija je napustio medresu. Na pristigli poziv i očev nagovor otišao je na ramazansku službu u džemat Dijelove kod bosanskokrupskog naselja Jezerski: “Nakon Jezerskog, narednu službu otpočeo sam u džematu Gnjilavac kod Cazina, gdje sam ostao nepunu godinu. Tu sam se oženio suprugom Minom, čiji je muž nestao u Drugom svjetskom ratu. Odatle sam prešao u džemat Ljubijankiće, gdje sam dobio kćerku. Izvjesno vrijeme sam bio bez službe, pa sam se vratio na Gnjilavac, u supruginu kuću. To je bilo u periodu od 1957. do 1959. godine i tad sam se najviše napatio u životu. Nismo imali zemlje da bismo se bavili poljoprivredom, skromno se živjelo, jeo se samo leden i nemastan grah. Vrhunac krize bio je kada sam rasprodao sve što se moglo prodati i jednog dana nismo imali ništa za večeru. Otišao sam kod Asima učitelja na partiju šaha. Kad sam pošao kući, njegova žena Ajša reče: ‘Eto, nema 2-3 dana nastave, a imaš onoga kruha, mogao si koji komad dati Zuhdiji da ponese.’ I on mi je dao dva kruha i jednu kanticu sira.”

“KAD DOĐU TEŠKA VREMENA, BARABE ĆE VJERU SAČUVATI”

Narednog je dana Zuhdija otišao u Cazin da uzme odobrenje za klanjanje teravije u Šturlićkoj Platnici, gdje je prethodno bio raspoređen. Međutim, kad je došao u Cazin, efendija Dizdar mu je rekao da mu je žao, ali da su već dobili dvojicu softi viška i da ih moraju rasporediti po nalogu Ulema-medžlisa. “Kako je jedan softa primljen na to moje mjesto, sutradan sam se zaputio u Kladušu znajući da tamo ima nekoliko slobodnih mekteba. Međutim, problem je bio što nisam imao para za autobus. Pitam neke bivše džematlije, navodno nemaju. Uđem u prodavnicu, nekakav Hasan Durić radio, komunista bio, ali plaho fin čovjek, htio i na selam odgovoriti ako nikog drugog nije bilo u prodavnici. Kažem mu da trebam 500 dinara u zajam. On uze novčanik, ne iz ladice gdje su državne pare, izvadi iz svog novčanika i dade mi 500 dinara. Kupio sam sebi 6 cigara i 3 medenjaka, i to mi je taj dan bio i doručak i ručak. Kad sam stigao u Kladušu, Omer-efendija mi je rekao da je sve popunjeno i  da imaju samo dva mekteba s odobrenjem, jedan je u Maćeši, a drugi u Šestanovcu, ali za koje niko nije ni tražio da se u njima klanja. Pošto je Maćeša bila bliža, otišao sam tamo. Usput mi je jedan čovjek rekao da se javim hodži Dukiću. Došavši tamo, sreo sam hodžu Dukića, koji mi reče: ‘Pa kud ćeš ovdje, brate dragi?! Ja sam im se nudio da klanjam za dvije hiljade dinara i nisu pristali. Ja evo odoh u Pehlića mekteb, tamo su mi rekli dati četiri hiljade.’ Maćeša je bilo selo od 14 kuća, od čega je 12 bilo pod raževom slamom, jedna pod šindrom, a jedna pod crijepom. Većina ljudi je bila teška sirotinja. Pred akšam sam stigao u to naselje, gdje su me primili Smail Dukić i njegovi sinovi i komšije”, prisjeća se Zuhdija-efendija i nastavlja kazivanje: “Prvu noć je došlo 5-6 staraca na teraviju. Fino sam ja njima klanjao teraviju, proučio ašere i vazio. I oni meni kažu: ‘E da se mi pogodimo.’ Rekoh: ‘Neću se ja, ljudi, pogađati. Mene je babo naučio da nikad u životu ne smijem vjersku uslugu cijeniti, ne smijem prodavati Kur’an. Ja sam došao da klanjam, a vi ako hoćete počastiti i koliko hoćete, to je do vas.’ Kako ih je bilo sramota da možda ne dobijem premalo, oni su htjeli da odmah odrede cijenu. A taj jedan Smailov sin Medo nije nikako klanjao teraviju. On je bio, što bi narod kazao, prava baraba. Nosio je kožnu jaknu, kožni kačket i imao široke solufe. Medo im je rekao: ‘Slušajte, ljudi, klanjat će se teravija u Maćeši. Prvo je sramota što niko nije ni tražio da se klanja u mektebu, a eto odobreno je. Bilo je što je bilo. Nego, ja sutra ode u Kladušu prijaviti ovoga momka u stan u svoju kuću i donijeti ovlaštenje za teraviju za svoju kuću, i bujrum ko god hoće.’ Još je dodao: ‘Ja znam koliko ću na Bajram dati efendiji, vas to nije briga. Vi ne morate ništa dati, samo vas molim da dolazite na teraviju.’ Tad mi je naumpalo, ono što sam slušao od starijih ljudi, da, kad dođu teška vremena, barabe će vjeru sačuvati. Taj ramazan mi je ostao u posebnom sjećanju jer me spasio od očaja i gladi.”

Iza tog ramazana Zuhdija je s nekim Cazinjanima 1958. godine išao raditi u Ogulin. Tu se počeo zanimati za građevinu, crtao građevinske skice, ne pomišljajući da će jednog dana raditi ozbiljne projekte. “U Lici sam proveo 6 mjeseci. Od rahmetli Rame Gavranovića s Gnjilavca svašta sam naučio raditi i majstorisati, pa sam udario u zanatstvo. Narod je tad ‘krpio’ suđe. Kod nekih majstora se dešavalo da lonac brzo procuri. Ali ja sam bio maher, pa razmutim pšenično brašno i stavim u vanjski rub oboda lonca, prije nego ga zavrnem, pa ne curi. I navalio narod pa ja počeo zarađivati. Još odranije, dok sam boravio u Ljubijankićima, počeo sam popravljati kućne satove. Tada se rijetko gdje išlo u džamiju, ali u Ljubijankićima jeste, na svaki vakat. Tu sam naučio lemiti, krpiti, pa onda krenuo praviti curama minđuše. Nema narod para, ali donese ti nekoliko jaja.”

Poslije Maćeše Zuhdija je ponovo službovao u Dijelovima kod Jezerskog. Nakon nepunu godinu odatle je u jesen 1960. godine otišao u vojsku u Titovo Užice. Poslije je imao prekomandu u Novi Sad i Beograd. Za to vrijeme njegova supruga i dvoje djece boravili su u džematskoj kući. “Nedugo po povratku iz vojske iz Jezerskog sam prešao na Konjodor. Onda neko dolazi na naselje, neko nosi žita, neko graha, neko hošafa, tako da smo svu zimu imali šta jesti. Tu sam došao u novosagrađenu džamiju i ostao sedam i po godina, sve do 1969. godine. Bio sam vrlo aktivan u džematu i odboru u Bužimu. Onda sam punom parom udario u majstoriju, počeo se baviti stolarijom. Osim od popravki satova, dosta novca sam zarađivao praveći prozore i vrata. Imao sam podrum, nabavio mašinui svakodnevno radio. To je bio vakat kad sam dobro živio. Dođem četvrtkom u Bužim, natrpam punu torbu satova, u toku sedmice opravim i u naredni četvrtak ih dijelim. U početku sam pješačio do Konjodora, a kasnije sam kupio bicikl pa onda i motor. Bio sam među prvima na bužimskom kraju koji je nabavio televiziju. To je bilo 1964. godine, kada sam išao u Rudi Čajevac u Banju Luku.”

 

 

IZGRADNJA DŽAMIJE S DVIJE MUNARE

Nakon Konjodora Zuhdija ef. Imamović imamsku službu nastavio je u velikokladuškom džematu Todorovo. Budući da su mu djeca krenula u školu, cilj mu je bio prebaciti se u džemat u kojem ima osmorazredna škola. “Kad sam došao u Todorovo, ubrzo sam primijetio da je narod pomalo bezobrazan. Preda mnom se psuje i ružno govori, ljudi otvoreno peku rakiju. Pitam muteveliju Ibru Bašića je li u Todorovu ikad bilo kakvih dobrih hodža, a on će meni: ‘Jeste brate, kako nije. Bio ti je u nas hodža Bego Šabić, koji po dva revolvera pripaše kad krene u džamiju.’ Onda u vrijeme džume u džamiji je vladao opći haos. Klanja se sunet i ja krenem vaziti, a oni izvade karte, formiraju 3-4 grupice, pa udri žandara. Međutim, malo-pomalo, sve sam ja njih uhavizao i svi su oni sjedili na koljenima i slušali. U Todorovu sam prvi put počeo primati plaću u novcu. Sjećam se da sam došao na plaću od 70.000 dinara. Džemat je imao vakufsku baru, koju sam ziratio. Pa onda njivu s dosta stabala oraha. U Todorovu sam ostao 12 godina, sve do 1980. godine. Taj period obilježila je izgradnja velike i prelijepe džamije. Bio je to projekt koji je prevazišao sve podjele. Još prije moga dolaska javila se ideja o izgradnji nove džamije, oko čega je bilo dosta nesuglasica. Koji god hodža je krenuo s aktivnostima,vrlo brzo je morao ići iz džemata. Jedna grupa džematlija željela je džamiju na postojećoj lokaciji, a druga na novom mjestu. Dodatni problem bio je stav ljudi iz Zavoda za zaštitu spomenika, koji su tražili da stara džamija mora sačuvati izvorni oblik i dimenzije, čak i u slučaju da se ruši postojeća i na istom mjestu gradi nova. Godinu dana po mom dolasku već se počelo razgovarati da se pravi nova džamija. Dugo sam crtao i razrađivao skice. Bila je to prva džamija s dvije munare u Jugoslaviji, koja je ustvari bila izraz moje ljubavi prema simetriji. Planirao sam da lijeva munara bude s liftom, a desna sa stepenicama. Ali kako je po lift trebalo ići u Trst, odustali smo od te ideje. Džamija je započeta u dimenzijama 18×12 m, a na kraju je ispala 25×17 metara. Nekad sam i po noći dolazio u nju, svijetlio baterijom, mjerio, razmišljao o nekim idejama, a sve kako bih sutra bio spreman za posao”, prisjeća se Zuhdija i nastavlja: “Nakon početnih osporavanja, kasnije smo dobili dozvolu za gradnju, u čemu je posebno pomogao građevinski inspektor iz Cazina Muhamed Beganović. Jednog dana eto ti Muhameda kod mene i veli mi: ‘Efendija, obuj čizme i idemo koljati temelje.’ Narod se podijelio na one koji su za novu i one koji su za staru lokaciju. Međutim, kako sam ja prethodno prirodnim padom doveo vodu u staru džamiju, sve više ljudi me zvalo da i njima dovedem vodu. To je utjecalo na moju popularnost, iz dana u dan mi je rastao autoritet, tako da sam bio siguran da ću uspjeti uvjeriti i one koji su se protivili gradnji. Najveći vakif bio je izvjesni hadžija Jusić. Kažem ja njemu: ‘Hadžija, meni nešto dođe k’o oklagija da munara stoji sama. Veli on: ‘Pa dobro, a šta će biti s lijeve strane?!’ Rekoh: ‘Možda će ova džamija imati dvije munare.’ On se odmah naljutio i otišao kući. Prošlo nekoliko dana, već smo bili dosta izidali, kad ti ide hadžija i kaže: ‘Slušaj, hodža, ja sam dao 600.000 i još ću dati 600.000 kad tako lijepo izgleda.’ Na temelju džamije dobili smo novca u vrijednosti oko 50.000 maraka, a na njenom otvaranju još više. Napravila se i džematska kuća. Nakon njene izgradnje, ja sam postao jako popularan. Od novca koji sam dobio za gradnju uspio sam sebi kupiti jurt u Bihaću i novog Varburga u Karlovcu.”

PENZIONERSKI DANI

Zuhdija naglašava da su mu uspjesi u poslu donijeli i probleme. Sve je krenulo nakon izgradnje džamije i velike popularnosti koju je zadobio. “Posjeta Ahmeda ef. Smajlovića Odboru u Kladuši i njegov prijedlog da bih ja, kao uspješan imam u džematu Todorovo, trebao biti vjersko-prosvjetni referent označio je početak problema. Svemu tome dodatno je doprinosio moj stav i kritika o slabom ubiranju zekata i sadekatul-fitra od mnogih kladuških džemata i imama. Bio sam na glasu i kao veliki sakupljač zekata i sadekatul-fitra za Islamsku zajednicu. Sjećam se godine kad je Gazijina medresa bila u problemima oko finansiranja pa joj je prijetilo zatvaranje. Te godine su moje džematlije na Konjodoru sakupile 90.000 dinara. Kad sam došao u Todorovo, vrlo slabo se ubirao zekat i sadekatul-fitr. Kad sam u Odboru u Kladuši podigao blokove za Todorovo u iznosu od 600.000, hodža koji je prije mene bio u džematu rekao mi jeda ću biti sretan ako sakupim i 100.000. I ja sam sve to prikupio i još 100.000 blokova zadužio. S vremenom je ispalo da se ja pravim važan, što me kasnije i koštalo. Tako da sam u takvim prilikama i narušenim odnosom s Odborom u Kladuši prekinuo službu u džematu Todorovo, te se u narednim godinama okrenuo izgradnji munara. Još neko vrijeme sam živio u Todorovu, gdje sam 1982. godine oženio drugu suprugu Azru. Kasnije, u toku rata, kraće vrijeme bio sam imam u još nekoliko džemata, od Podzvizda i Slapnice, preko Šturlića pa sve do Spahića u Bihaću. Posljednju imamsku službu imao sam u džematu Gornji Konjodor, odakle sam 2006. godine i otišao u penziju.”

Zuhdijin radni vijek obilježen je različitim zgodama i nezgodama. Nekih se rado sjeća, a neke bi volio zaboraviti: “Imao sam svakakvih iskustava s ljudima. Sjećam se starijeg džematlije, koji je, kad sam došao u džemat, sve skakao ispred mene. Uzme mi ruku, poljubi je, pa me vuče na svoje mjesto da sjednem. Govorio je da bi mi trebalo dati duplu vazifu. Poslije vikao da sam lopov, da sam nešto pokrao. Bio je na čelu grupe koja mi je izgonila ženu i djecu iz džematske kuće dok sam bio u vojsci. To me naučilo da budem oprezniji s ljudima i da naučim da i među najvećim klanjačima ima jako puno munafika i pokvarenjaka. A ja dotad mislio da je dobar jedino onaj koji ide u džamiju. Da Bog sačuva, to su neka vrlo ružna iskustva.”

LJUBAV PREMA ARHITEKTURI I GRAĐEVINARSTVU

Todorovska džamija jedina je džamija za koju je Zuhdija uradio projekt i rukovodio njenom izgradnjom. Kasnije se isključivo bavio izgradnjom munara. Za te namjene registrirao je i firmu pod nazivom “Mesadžid”. “Ja sam graditelj koji je samostalno učio znanja koja su drugi inžinjeri, građevinci i tehničari stjecali u školama. Pošto me sve to jako interesiralo, vrlo brzo sam upijao sve ono što mi je trebalo za posao graditelja. Moj stil gradnje je prilično jednostavan. Riječ je armirano-betonskom tipu munare. Napravim obruče i vodilice, iznutra stavim drvenu oplatu, poredam armaturu i izvana redam bijele betonske ploče. Najvažnije je dobro odraditi prvi metar, a kasnije je sve puno lakše. Na području bivše Jugoslavije izgradio sam više od 250 munara. U cijelosti sam napravio 247 munara, ali bilo je i nekoliko onih koje sam renovirao ili samo mijenjao krov. Najviša munara koju sam izgradio bila je ona u džematu Podgredina kod Cazina, s četiri šerefe, visoka 66, a s krunom i alemom 69 metara. Ta munara je nekoliko godina bila najviša u Bosni i Hercegovini. Kasnije ju je premašila munara novosagrađene džamije u Pećigradu, visine 70,4 metra. Najniža munara koju sam podigao nalazi se u džematu Bogovolja kod Karlovca u Hrvatskoj, visoka svega 15 metara. Osim džamije u Todorovu dvije munare sam radio i u sklopu Hamzi-begove džamije u Sanskom Mostu. U rodnim Divičanima kod Jajca munaru sam radio bez i jedne marke. To mi je ujedno bila stota po redu, za koju sam se ranije zarekao da ću je napraviti džabe. Jedna od originalnijih munara koju sam izgradio jeste i ona u džematu Bešići u Bosanskoj Otoci. Gotovo da nema medžlisa u Bosni i Hercegovini u kojem nisam podigao barem jednu munaru. Danas sam ponosan na svaku od njih, čvrsto vjerujući da će sve one na Sudnjem danu biti zalog velikog dobra i za mene i za sve njihove vakife. Sve češće kao penzioner prelistavam sjećanja na izgrađene munare i budem ponosan na to da sam svoja znanja i iskustva uspio prenijeti na veliki broj ljudi. Lijepo se čovjek osjeća znajući da je ispod njegova šinjela poniklo jako puno šegrta i kalfi koji su i sami napravili više od hiljadu munara širom Bosne i Hercegovine.”

Autor:  AMIR SIJAMHODŽIĆ, STAV