“Moja 27-godišnja žena iznenada je pre.minula…”

Moja voljena supruga, s kojom sam dijelio svaki san i svaki trenutak sreće, iznenada je preminula u svojoj 27. godini, ostavivši za sobom prazninu koju nijedna riječ ne može opisati. Od tada, preuzeo sam svu odgovornost za odgajanje našeg četverogodišnjeg sina, postajući mu i otac i majka. Svaki dan bio je borba, ali nosio sam se sa svim izazovima, dajući sve od sebe da osjeti beskrajnu ljubav i sigurnost, uprkos bolu koji nas je zadesio.

Taj period bio je ispunjen tugom koja je ponekad bila toliko neizdrživa da mi se činilo da dišem kroz suze. I dalje, svake noći, njen telefon stoji pored mog kreveta – kao nijemi podsjetnik na sve što smo imali i na ono što je tako naglo iščezlo. Svakodnevno sam mislio na nju, zamišljao je kraj sebe, slušao njen glas u uspomenama koje su me pratile gdje god da krenem.

Iako su prošli mjeseci, još uvijek nisam pronašao način da prihvatim njen odlazak. Ponekad bih se uhvatio kako zamišljam kako bi izgledao naš život da je još uvijek tu – kako bi se igrala s našim sinom, kako bismo zajedno prolazili kroz svakodnevne radosti i teškoće. No, ništa me nije moglo pripremiti za ono što se dogodilo sinoć.

Telefon, koji mjesecima nije ispuštao nikakav zvuk, iznenada je zazvonio. Notifikacija. U tom trenutku osjetio sam kako mi srce preskače otkucaje. Pogledao sam ekran i osjetio kako mi tijelo obuzima jeza – poruka je stigla od nje. Od moje supruge.

“Biću kući za 20 minuta.”

Ruke su mi zadrhtale. Naježio sam se. Mozak mi je odbijao da prihvati ono što vidim. Kako? Kako je moguće? Mjesecima ništa, a sada… ovo?

Osjećao sam vrtlog emocija – zbunjenost, strah, nevjericu. Možda je neka greška? Možda je neko drugi koristio njen broj? Pokušavao sam pronaći logično objašnjenje, ali onda je stigla još jedna poruka. I ono što sam pročitao srušilo mi je tlo pod nogama.

“Nedostaje mi moj sin. Ne mogu prestati misliti na njega. Neću više čekati. Večeras moramo finalizirati plan kako da ga uzmemo iz kuće njegovog oca!”

U tom trenutku, sve što sam mislio da znam o svojoj supruzi, o našem životu, o ljubavi koja nas je spajala – počelo je da se raspada pred mojim očima.

Grlo mi se stegnulo. Zrak je postao težak, gotovo nepodnošljiv. Ove riječi su bile poput noža zarivenog u srce – riječi koje nisu mogle pripadati ženi koju sam volio, ženi s kojom sam gradio dom i porodicu.

Drhtavih ruku uzeo sam njen telefon, očajnički tražeći odgovore. Nisam bio spreman na ono što sam pronašao.

U njenom telefonu, među starim porukama, nalazile su se stotine drugih, od posljednjih nekoliko sedmica – razmijenjenih s osobom koju smo oboje poznavali još s fakulteta. Osobom kojoj smo vjerovali. Svaka riječ u tim porukama nosila je značenje koje nisam mogao prihvatiti.

Svijet mi se raspao. Već sam izgubio suprugu, a sada sam gubio i sve što sam vjerovao da je istina. Je li moguće da me sve ove godine lagala? Da je bila neko koga uopće nisam poznavao? Ili je ovo samo okrutna igra nekoga ko želi da me slomi dok sam već na rubu?

Misli su mi bile haotične, ali jedna stvar mi je bila jasna – moj sin. On je bio jedino što mi je preostalo, jedina sigurna luka u oluji kroz koju sam prolazio. Morao sam ga zaštititi.

Te noći nisam sklopio oči. Držao sam ga čvrsto kraj sebe, osluškujući svaki šum, osjetivši potrebu da ga zaštitim od nečega što nisam ni razumio.

U svijetu u kojem se sve raspada, morao sam mu biti oslonac. Morao sam mu pokazati da, bez obzira na sve, postoji jedno mjesto gdje je siguran. Tu, u mojim rukama.