Magazin

Nemiri epohe i engleski romantičarski genij

Tragično izazivanje sudbine

Velika Francuska revolucija, kojom je zatvoren XVI-II i otvoren XIX vijek, bila je i najava nove epohe razvoja društva: epohe industrijalizacije. Industrijska se revolucija još prije francuske političke revolucija odigrala na tlu Engleske. Obje revolucije značile su ogromne promjene za ljude i istoriju, te nisu mogle da se ne odraze u najkrativnijoj od svih ljudskih djelatnosti – umjetnosti. Ars longa – vita brevs. Kažu da umjetnici prvi predosjete nadolazeće promjene i da izražavaju nemire epohe i stradanja ljudi, koja proživljavaju mnogi, ali nisu u stanju da ih iskažu. Zato su prvi deceniji XIX vijeka bili obilježeni golemim procvatom umjetnosti. Najveći engleski romantici obilježeli su desete i dvadesete godine XIX vijeka, nikad ranije tako plodne i kretaivne. Isti fenomen će se ponoviti u umjetnosti tačno jedan vijek kasnije, u prvim decenijama XX vijeka.

Ogromna stvaralačka bujnost svih umjetnosti u svim nacijama početkom XIX vijeka apsolutno je nov i gotovo jedinstven fenomen. Nema sumnje da su u to doba umjetnici bili nadahnuti javnim događajima, u koje su često i sami bili umiješani. I dok je Francuska revolucija inspirisala umjetnike velikim nadama i velikim razočarenjima, industrijska revolucija i njom izazvano gomilanje bijede i gradskog proletarijata potaknuće stvaraoce na djela sasvim drugačijeg pravca.

Bilo da su inspirisani veličinom ili užasima epohe, umjetnici koji su stvarali za mlado građansko društvo, mada su neki od njih pripadali aristokratiji, kao gotovo jedinom obrazovanom sloju, nisu mogli da prenebjegnu i preskoče vrijeme, u kojem su nastajala njihova djela, njegova oduševljenja i ushite, kao ni propadanje u očaj i jad. Sad su se obraćali daleko brojnijoj publidi nego ranije, kad je umjetnost bila privilegija isključivo povlaštenih aristokratskih krugova.

Za šire slojeve obrazovanog društva najpristupačnija je bila književnost i poezija. Ona je postizala velik uspjeh kod žena iz imućnih klasa, koje su raspolagale s dosta slobodnog vremena, te je, postavši modom, sticala izvanrednu tržišnu vrijednost. Nikada ranije pisci i pjesnici nisu bili bolje nagrađivani. Byron je za samo tri prva pjevanja Childe Harolda primio ogroman honorar od nekoliko hiljada sterlinga.

Umjetnost će ipak ostati privilegija kultivisanih krugova, sve dok je masovni politički pokreti, bilo klasni billlo nacionalni, kao i proširenje obrazovanja i poboljšanja životnog standarda, ne učini bližom masama. No, prvih decenija XIX vijeka ona je još uvijek bila u isljučivom posjedu izuzetnih duhova, a njena publika kao i njeni autori pripadali su tzv. “višem društvu”. Devetnaesti vijek je započeo romantizmom, pravcem posebno popularnim u Njemačkoj, Engleskoj, Francuskoj, Rusiji i Poljskoj, koji je imao ne male odjeke i u drugim narodima i zemljama.

Romantizam nije samo bijeg od razočaravajuće ili grube realnosti, već i reakcija na klasicizam, otpor prema racionalizmu prijašnje epohe, koja je urodila revolucijama i ratovima, isticanje i insistiranje na snazi ljudskih emocija nasuprot razumu, naglašavanje iracionalnog, naddnaravnog i egzotičnog pa čak i kulta Srednjeg vijeka u izboru književnih tema. budući da su neki bili pogođeni revolucijom i Napoleonovim ratovima, koliko drugi još tragičnije njenim neuspjehom i Restauracijom, romantizaaam se ogrnuo bolom svijeta (mal du siecle, Weltschmertz) kako bi izrazio tragiku života, nadilazeći tako političku pristrasnost autora. Važna je karakteristika romantičara kult prirode, koji se nadovezivao na Jean Jacques Rousseaua, iako je kao književni pravac bio u opreci s postavkama prosvjetitelja i ukusom klasicizma.

Kako se u to vrijeme bude nacionalni osjećaji u nizu nacija ili dijelova nacija, komponenti velikih carstava, doprinio je razvoju jezika i otkrivanju kako vlastitih narodnih književnosti tako i narativne književnosti dotad malo poznnnatih perifernih naroda (npr. Balkana).

Egzotični zapleti i bizarne fabule, umiješanost smrti i tragična sudbina romantičnih junaka česti su ingredienti umjetničkog postupka pisaca-romantičara, koji će njihovim djelima garantovati književni uspjeh.

Mladost junaka, katkad djece ili gotovo djece, dramatik ili tragika fabule, te neumitnost sudbine u koju se nerijetko upliće nadnaravno ili zao duh u neobičnom ili žestokom scenariju, jamčiće autorima  romantičarima munjevitu slavu u vlastitoj sredini i svijetu.

Najveći engleski pjesnici romantičari svoju su sudbinu biiillli pobrkali sa sudbinom vlastitih književnih junaka, te su nakon burnog života provedenog u preziru konvencij i u izrugivanju društvenim predrasudama, na putovanjima po stranim zemljama te u političkim i ratnim sukobima, rano i tragično poumirali u tuđini.

Visoki emocionalni intenzitet djela i poistovjećivanje autora s književnim junakom dovešće do revolucije u lirskog poeziji, sposobnoj da izrazi najintimnije i naistančanije osjećaje. Neobično je bilo i uvijerenje autora da se poezijom može preobraziti svijet, bizarno ubjeđenje koje je ponovo uskrslo čitav vijek kasnije, kod ruskih simbolista (Vjećeslava Ivanova i sljedbenika). U književnosti romantičnog pravca likovi su prikazani crno-bijelo, u slikarstvu jak estetsko-emocionalni utisak postizan je izmjenom snažnih i nježnih tonova kolorita, a sličan postupak primijenjen je i u plodnom muzičkom stvaralaštvu romantike.

Leave a Reply