“Nisam vidjela svoju kćerku skoro godinu dana…”

„Godinu dana nisam vidjela svoju kćerku. Nakon udaje, postepeno se udaljavala. Na moje pozive nije odgovarala, a ja sam mislila da je samo zauzeta novim životom.

Sinoć, usred noći, probudilo me panično kucanje na vrata. Bila je to ona. Suza u očima, tiho je pitala: ‘Mama, možemo li prespavati ovdje?’

Tek tada sam primijetila da u naručju drži pospanu bebu.

Bez riječi sam ih obje čvrsto zagrlila. Tada mi je šapnula: ‘Rekao je da sam mu teret. Oduzeo mi je sve.’

Zagrlila sam je još jače i rekla: ‘Uvijek ćeš imati dom ovdje.’ Prvi put nakon dugo vremena, nasmijala se.”

Majčina ljubav: Sigurno utočište kad sve drugo nestane

Ponekad život odvodi naše najmilije na staze na kojima ih ne možemo pratiti. Gledamo ih kako odrastaju, zaljubljuju se, grade nove svjetove, a onda ponekad — kao iz vedra neba — vrate se ranjeni, slomljeni, tražeći ono što nikada nisu izgubili: dom.

Majka iz ove priče provela je skoro godinu dana u tišini, brinući se, pitajući se gdje je nestala bliskost sa kćerkom koja joj je nekada povjeravala sve. No, ljubav majke ne poznaje uvrede, ponos ni zamjeranje. Kada je te noći začula panično kucanje, znala je – bez pitanja, bez objašnjenja – da je vrijeme za zagrljaj, a ne za riječi.

Njena kćerka, s bebom u naručju i suzama u očima, nije trebala ništa reći. Sve je bilo jasno. I umjesto osude, dočekala ju je otvorena vrata i topli zagrljaj koji govori: “Uvijek si dobrodošla. Bez obzira na sve.”

U svijetu punom nesigurnosti, majčina ljubav ostaje nepokolebljiva. Ona je luka kad bura života postane prejaka. I ponekad, jedan iskren zagrljaj ima snagu da ponovo zaliječi i srce i dušu.

Jer dom nije mjesto – dom je ruka koja te čeka da se vratiš.