ŽENA IZ ĆUPRIJE STALNO BILA UMORNA: 5 godina ljekari nisu znali šta joj je a onda su otkrili šokantnu dijagnozu

U nastavku današnjeg članka bavimo se sve prisutnijim problemom u savremenom društvu – sindromom hroničnog umora.

Priča koja dolazi iz Srbije osvetljava kako ovaj poremećaj može imati dubok uticaj na psihičko i fizičko stanje oboljelih. Savremeni slučajevi hroničnog umora u porastu su – pogođeni ljudi često su prikovani za krevet, nesposobni da obavljaju osnovne svakodnevne aktivnosti.

Svjedočanstvo Ine Ignjatović iz Ćuprije otkriva teške posledice sa kojima se nosila: hronični umor, bolovi u mišićima, stalni osećaj iscrpljenosti i nelagodnost u skučenim prostorima pratili su je punih pet godina. Kao i mnogi drugi, zbog simptoma koje je osjećala, bila je onemogućena da funkcioniše u svakodnevnom životu.

Među najizraženijim simptomima koje je imala bili su: fluktuacije krvnog pritiska, povišena telesna temperatura od 37,2°C, učestale infekcije, stalni bolovi u mišićima i zglobovima, zujanje u ušima, glavobolje, uvećani limfni čvorovi i neumoljiv umor.

Ignjatović navodi da bi je već samo presvlačenje djeteta iscrpilo do te mere da bi morala odmah da legne. Jedan običan tuš značio bi potrebu za višesatnim odmorom. Veliki problem je predstavljalo i to što medicinski stručnjaci nisu ozbiljno prihvatali njene tegobe – mnogi su ih smatrali umišljenim ili posledicom psihičkih problema, pa su joj čak preporučivali posjetu psihijatru, što je dodatno obeshrabrivalo.

Nakon godina lutanja među raznim specijalistima, bez konačne dijagnoze, osjećala se dehumanizovano i frustrirano. Iako su laboratorijski nalazi pokazivali uredne vrijednosti, otkriveno je da je nosilac hroničnih virusnih infekcija – sa povišenim nivoima IgG antitijela za čak šest virusa. Ipak, uzroci tegoba ostajali su nejasni.

U intervjuu za televiziju Prva, Ina je ispričala kako su je hronični umor i iscrpljenost pratili i nakon čvrstog sna. Samo kratka šetnja do prodavnice predstavljala je ogroman napor. Buka i gužva poštanskog ureda bili su gotovo nepodnošljivi. Uz brigu o maloj djeci, svakodnevni život bio je gotovo nemoguć.

Unatoč svemu, porodica joj je bila jedina prava podrška – dok je okolina često osporavala njeno stanje. Čak ni poseta psihijatru nije donela odgovore, jer nisu pronađene mentalne smetnje koje bi objasnile njene simptome.

Zanimljivo je da se sindrom hroničnog umora češće javlja kod žena uzrasta od 35 do 50 godina, često povezan s hormonskim promjenama nakon porođaja.

Tek nakon pet godina, zahvaljujući preporuci prijatelja i kontaktu s dr. Brankom Milovanovićem, poznatim kardiologom i specijalistom za hronični umor, Ina je konačno dobila odgovor koji je tražila. Dijagnoza joj je donijela olakšanje – ne zato što postoji lijek, već zbog činjenice da je napokon shvaćena.

Ipak, neizvjesnost ostaje – jer liječenje gotovo da ne postoji. Prema njenim riječima, tek jedan od deset do dvadeset oboljelih može očekivati poboljšanje ako se bolest otkrije na vrijeme.

Ignjatović danas otvoreno dijeli svoje iskustvo s javnošću kako bi podigla svijest o ozbiljnosti ove bolesti. Opisuje kako hronični umor mladima donosi izolaciju, nepokretnost, pa čak i preranu smrt usled komplikacija poput miokarditisa.

Zaboravljeni od sistema: Hronični umor – tiha epidemija savremenog doba

U vremenu kada se brzina, efikasnost i produktivnost nameću kao osnovne vrednosti, sve više ljudi polako, ali sigurno pada u stanje koje medicina još uvek ne ume jasno da objasni – sindrom hroničnog umora. Ova tiha epidemija često prolazi nezapaženo, ostavljajući ljude iscrpljene, neshvaćene i – same.

Za razliku od prehlade ili preloma, hronični umor nema jasne spoljašnje znake. Osobe koje pate od njega često izgledaju „normalno“, ali unutar sebe vode svakodnevnu borbu – sa telom koje odbija saradnju i okolinom koja ne vidi problem.

Najveći izazov s kojim se susreću oboljeli jeste – nevjerica. Kada laboratorijski nalazi ne pokazuju drastična odstupanja, mnogi ljekari simptome automatski povezuju s anksioznošću ili depresijom. Tako se oboljeli prebacuju iz ordinacije u ordinaciju, bez prave pomoći.

Zdravstveni sistem još uvijek nema jasno definisan dijagnostički protokol za hronični umor, niti zvanične smjernice za liječenje. Mnogi pacijenti završavaju u začaranom krugu pretraga, psiholoških savjetovanja i razočarenja. Nisu rijetki slučajevi gdje se stanje dodatno pogorša upravo zbog psihičkog pritiska i društvene stigme.

Stručnjaci ističu da su žene, posebno u periodu nakon porođaja, češće pogođene ovim sindromom. Hormonske promjene, stres, nedostatak sna i preopterećenje odgovornostima mogu biti okidači za pojavu simptoma koji ostaju prisutni mjesecima, pa i godinama.

Društvo koje cijeni snagu i hiperproduktivnost često ne ostavlja prostor za slabost. Umor se vidi kao slab karakter, a odmor kao luksuz. Zato osobe koje se bore s hroničnim umorom nerijetko doživljavaju izolaciju – na poslu, u porodici, među prijateljima.

Međutim, postoji sve veći broj udruženja i aktivista koji pokušavaju da ovu temu iznesu na svjetlo dana. Njihova misija je jasna – podizanje svijesti, edukacija javnosti i borba za sistemska rješenja. Među njima je i Ina Ignjatović, koja vlastitim primjerom pokazuje koliko je važno razumijevanje i dijagnostička pravda za sve koji pate od ove složene bolesti.

Hronični umor nije lijenost. Nije ni umišljanje. To je stanje koje zaslužuje pažnju, istraživanja i institucionalnu podršku. Jer svaki čovjek ima pravo na zdravlje – i na to da ga neko čuje kada kaže da više ne može.