“Moj muž je nestao kada je moj sin imao 5 mjeseci…”
“Moj muž je nestao kada je naš sin imao samo 5 mjeseci.
Kada je počeo govoriti, često je spominjao da je neki zli čovjek dolazio u njegovu sobu dok smo svi spavali.
U početku smo to ignorirali.
Godinama kasnije, pronašla sam starinski sat mog muža u njegovoj sobi, zaboravljen iza ormara. U tom trenutku preplavio me strah, jer je taj sat nosio na dan kada je nestao.
Pitala sam sina o tom satu, ali nije se mogao sjetiti kako je dospio u njegovu sobu. Čak je tvrdio da ga nikada prije nije vidio.
Moj muž je godinama patio od teške depresije.
Prošlo je skoro 20 godina, a on još uvijek nije pronađen.
No svaki put kad pomislim na taj sat, obuzme me strašan osjećaj.”
Tajna koju nosim: Nestali muž, misteriozni sat i glasovi iz prošlosti
Nestanak voljene osobe uvijek ostavlja neizbrisiv trag, a bol koja nastaje u takvim trenucima često je teža od same tuge. Dvadeset godina je dugo vrijeme, ali za mene je svaka godina bila poput dana, ispunjena pitanjima bez odgovora. Moj muž je nestao iz našeg života kada je naš sin imao samo pet mjeseci. U to vrijeme, osjećala sam se kao da je svijet stao. Bez obzira koliko sam pokušavala da se nosim sa situacijom, osjećaj gubitka nije nestao.
Kada je naš sin počeo govoriti, ništa nije ukazivalo na to da se nešto izvanredno dogodilo, barem ne dok nije počeo spominjati kako je noću u njegovu sobu dolazio “neki loš čovjek”. Isprva smo to ignorirali, mislili smo da je samo mašta djeteta, nešto što bi svako dijete moglo izmaštati u svojim snovima. No, kako su godine prolazile, nisam mogla izbjeći osjećaj da nešto nije u redu.
Prava je misterija počela prije nekoliko godina, kad sam u sobi mog muža pronašla starinski sat, zaboravljen iza ormara. Bio je to sat koji je moj muž nosio na dan kada je nestao. Osjetila sam hladan znoj na čelu, jer sam znala da taj sat ima neku vezu s njegovim nestankom. Tu sam se suočila s vlastitim strahovima, jer nisam znala što taj predmet znači, ali osjećala sam da nosi neku neobjašnjivu tajnu.
Pitala sam svog sina o tom satu, no njegov odgovor bio je zbunjujući. Nije mogao objasniti kako je sat dospio u njegovu sobu, a čak je tvrdio da ga nikada prije nije vidio. Osjećala sam da se nešto tajanstveno dogodilo, ali nisam znala što. Godinama je moj muž patio od depresije, što mi je davalo samo više pitanja. Jesu li njegovi problemi imali veze s njegovim nestankom? Je li sat možda ključ koji bi mogao otkriti tajnu?
Danas, dvadeset godina kasnije, još uvijek nemam odgovore, ali nisam sigurna hoću li ih ikada imati. Svaki put kad pomislim na taj sat, osjećam istu jezivu nelagodu, kao da me nešto ili netko promatra. Taj osjećaj ne nestaje, ma koliko pokušavala ignorirati njegovu prisutnost.
Nestali su ljudi, nestale su stvari, ali su sjećanja i osjećaji ostali. Taj sat, s njegovim nosivim tijelom, nije samo predmet. On je podsjetnik na sve što nisam uspjela razumjeti i na sve što se možda nikada neće razjasniti.