Kada je hrana lijek

Japanci su prvi uveli termin funkcionalne ishrane i naveli koje namirnice sprečavaju nastanak hroničnih bolesti.

Mnoge zemlje u prošlosti veliki dio zdravstvene brige usmjeravale su na prevenciju bolesti. U Kini car je ljekara plaćao samo dok je zdrav. Prvi ljekar koji je ukazao na vezu ishrane i zdravlja bio je Hipokrit. Nažalost, današnja medicina, iako tehnološki savršena u dijagnostici i liječenju, jako se udaljila od vjerovanja ovog čuvenog ljekara.

Stekli smo naviku da jedemo i kada nismo gladni, da jedemo više nego što nam je potrebno, a da pri tom ne unosimo dovoljno zaštitnih materija – vitamine i masti, a upravo to nedostaje zdravoj ishrani, pa u organizam unosimo prazne kalorije.

Pogrešno je vjerovanje da postoji dobra i loša hrana, ali je sigurno da postoji dobra i loša ishrana.

Danas postoje mnogobrojni naučni dokazi da je ishrana u tijesnoj vezi sa nastankom hroničnih nezaraznih bolesti i u vezi sa tim razvio se koncept funkcionalne hrane. Promijenila se uloga hrane. Nekada je ona služila da zadovolji glad, omogući pravilan rad i razvoj djeteta, kasnije reprodukciju, kao i državanje u životu, obnovu i regeneraciju želija. Danas hrana osim što služi da zadovolji glad ima preventivnu ulogu u sprečavanju nastanka hroničnih bolesti.

Ljudi sada biraju hranu prema cijeni i ukusu, a u budućnosti će birati funkcionalnu hranu sa željom da se poslije jela bolje osječaju i budu zdravi.

Gojaznost, dijabetes, bolesti srca i krvnih sudova kao i razni tumori dobili su epidemijske razmjere, i to jasno govori da se negdje u ishrani griješi.

Koncept funkcionalne hrane ima veliki potencijal da poboljša zdravlje i spriječi nastanak bolesti, u slučajevima kada je to naučno ptovrđeno. Međutim, ona nije čarobni štapić niti univerzalni lijek za loše navike u vezi sa ishranom.

Energiju, neophodnu organizmu, dobijamo iz masti i ugljenih hidrata, a gradivni materijal dobijamo iz bjelančevina i mineralnih materija. Za odbranu organizma služe mikronutrijensi – vitamini, minerali, aminokiseline i esencijalne masne kiseline koje po Linusu Paulingu, profesoru biohemije i dvostrukom dobitniku nobelove nagrade, imaju nezamjenjivu ulogu u metaboličkim procesima i na taj način mogu da utiču na prevenciju bolesti. Od davnina su poznata ljekovita svojstva biljaka: bijelog luka, peršuna, žen-šena, cvekle, kupusa… “Medicina je umjetnost da se odredi za koga je koja biljka najbolja”, riječi su učitelja medicine Hipokrata. Pojam funkcionalne hrane je uveden u Japanu 1984. godine, a to je hrana ili njen sastojak koji može imati korisno dejstvo na zdravlje, pored svojih ubobičajenih nutritivnih (hranljivih) karakteristika.

Uloga funkcionalne hrane jeste da sistem organa za varenje održava u dobrom stanju, da jača imunitet, sprečava kardiovaskularne i maligne bolesti. U široki koncept funkcionalne hrane, tako ubrajamo prirodnu funkcionalnu hranu, ali i hranu koja je određenim procesima napravljena da bude funkcionalna. Prirodno funkcionalna hrana iz biljnih izvora jeste ona koja sadrže funkcionalne komponente: fitonutrijense, rastvorljiva vlakna, fitoestrogene, izoflavone na primjer iz soje, lanenog sjemena, likopen iz paradajza i lutein iz kukuruza.

U oboj oblasti kod nas, na žalost, još ne postoji nacionalni konsenzus o limitima za dodavanje mineralnih dodataka u namirnice, kao i da je regulativa o dijetetskim namirnicama zastarjela i nije usaglašena sa međunarodnim standardima Evropske unije. Japan je jedina zemlja koja je po zakonima regulisala i definisala pojam funkcionalne hrane i od 1991. godine preko 500 proizvoda je odobreno pod ovim nazivom. Uveli su sistem FOSHU (“hrana za posebnu zdravstvenu upotrebu”).