Fitness

Patite li od ortoreksije – opsjednutosti hranom?

Ortoreksija zvanično nije svrstana u poremećaje, ali sve je više osoba koje duže od tri sata dnevno pričaju o jelovniku i preračunavaju kalorije.

Da li više od tri sata na dan posvećujute priči o hrani i njenoj pripremi, i pri tome do najsitnijih detalja proučavate sastav namirnica koje biste pojeli? Da li kada kupujete hranu, vrlo detaljno proučavate na deklaracijama broj vitamina, antioksidanata ili pojedinih masnih kiselina?

Ako ste na ova pitanja iskreno odgovorili, i ako su odgovori pozitivni, ili ste već duboko zakoračili u ortoreksiju ili ste na dobrom putu, da budete potpuno opsjednuti hranom, zaboravljajući pri tome na ono najvažnije – različite slasne ukuse hrane.

Ortoreksija, ili opsjednutost pravilnom ishranom, mogla bi uskoro postati novi poremećaj u ishrani. Međutim, za razliku od uobičajenih poremećaja u ishrani gdje ljekari pred sobom imaju ili suviše gojazne osobe, ili ispijeno mršave djevojke, kod ortoreksije nema nekih izrazitih tjelesnih, vidljivih znakova na osnovu kojih bi se dalo zaključiti da osoba ima problem sa hranom.

Pomalo apsurdno zvuči podatak da je talas ortoreksije krenuo iz Amerike i najrazvijenijih zemalja Evrope, gdje procenat gojaznih nikad nije bio veći. Termin ortoreksije u medicinske krugove, ali i našu stvarnost, prvi je uveo prof. dr Stiven Bratman, koji je objavio članak u stručnom, medicinskom časopisu “Jama”. Bratman je upozorio da je sve više ljudi opsjednuto zdravom ishranom, što se njemu učinilo – potpuno nezdravom situacijom, pa je cijelu pojavu i nazvao ortoreksija nervoza, objašnjavajući da je to bolest kod koje zdrava, pravilna ishrana postaja pseudoritualna, odnosno, dio identiteta ličnosti, kojoj opsjednutost hranom postaje najvažnija stvar u životu.

Ove osobe često svoje samopouzdanje grade na strogoj dijeti, ili izboru određene vrste hrane, smatrajući promašenima sve ostale koji ih u tome ne slijede, ne podržavaju ili kritikuju.

Ortoreksija za sada u medicini nije klasifikovana kao bolest, riječ je o nečijoj opsjednutosti zdravom hranom, fanatizmom u ishrani, koji osoba sebi prisilno nameće, ali često i svojoj okolini, na primjer djeci. Te osobe pojedinim namirnicama pridaju značaj čudotvornih i vjeruju da će ih njihovo konzumiranje poštedjeti obolijevanja od raka ili drugih bolesti ili obezbijediti im dugovječnost.

Uzmite na primjer soju, kojo se u posljenje vrijeme pripisuju nevjerovatno čudesne moći za dobro zdravlje. Tu su i osobe koje su iz ishrane potpuno isključile određenu grupu ili vrstu namirnica. Iako ovdje ljekari još ne govore o bolesti, ipak opsjednutost hranom i kompulsivnost u vidu prisile, ne može se smatrati normalnim ponašanjem.

Naša sagovornica objašnjava da kod osobe sa ortoreksijom opsesivnost dominira, a čim neko stvari radi opsesivno i pod prisilom, to teško može da bude normalno.

Takve osobe nikada neće ni pipnuti namirnicu ako ona nije na njihovoj listi zdrave hrane.

Imamo i porodice u kojima jedan član maltretira ostale,  makrobiotikom ili vegetarijanstvom.

Medicina, međutim, nije nikada dokazala da neka namirnica ima svojstva koja garantuje dugovječnost ili očuvanje zdravlja, niti da osobe koje striktno koriste određene vrste namirnica, a druge isključuju, imaju bolje vrijednosti triglicerida ili holesterola.

Naprotiv, efekat može nekad biti i kontraproduktivan, pa jedini savjet za pravilnu ishranu i dalje glasi umjerenost u svim vrstama namirnica, odnosno hrane.

Osoba koje bi se fanatično bavile hranom kod nas ipak nema u tako velikom broju kao u razvijenim zemljama. Prvo, mi nismo dostigli odgovarajući nivo informisanosti potrošača o tome šta određena namirnica ili jelo sadrži. Naše etikete sadrže najčešće one najosnovnije podatke o sastavu i značaju namirnica, dok se na nutritivnim porukama u svijetu nalaze gotovo nevjerovatni detalji o vrstama pojedinih masnih kiselina, o sadržaju antioksidanata, vitamina…

Leave a Reply