Priče oko nas: Neoprostivo djelo
Čini se kako je samo jedno živo biće primjećivalo njegovo postojanje: bijaše to stari bernardinac koji je često običavao dolaziti, te je znao poleći svoju veliku glavu sa žalosnim očima na Kristofova koljena dok je Kristof sjedio na stolici ispred kuće. Dugo bi gledali jedno u drugo. Kristof ga nije tjerao za razliku od bolesnog Getea, za razliku od njega njegove mu oči nisu bile nepodnošljive, te nije imao potrebu da poviče: “Odlazi!… Ti me, gobline, nećeš uhvatiti štogod da pokušavao.”
Nije tražio ništa više nego da bude obuzet poniznim i snenim očima psa, te da pomogne životinji: osjećao je da se iza njih mora kriti zarobljena duša koja moli njegovu pomoć.
U onim trenucima dok je bio slab i dok je patio, živeći istrgan iz života, oslobođen ljudskog egoizma, vidio je žrtve ljudi, bojno polje na kojemu je čovjek trijumfirao u krvavom klanju svih ostalih bića; tada je njegovo srce bilo ispunjeno tugom i užasom. Čak i u danima u kojima je bio još sretan, oduvijek je volio životinje i nikada nije bio u stanju da se prema njima odnosi okrutno. Sport mu je bio oduvijek mrzak što nije iskazivao bojeći se ismijavanja. No njegov je osjećaj odbojnosti preedstavljao tajni uzrok očitog i neobjašnjivog osjećaja nesklonosti koji je gajio prema određenim ljudima – nikada nije bio u stanju da iskaže prijateljstvo čovjeku koji je mogao ubiti životinju iz užitka. Tu se nije radilo o sentimentalnostima. Niko nije znao bolje od njega da se život zasniva na patnji i neizmjernoj okrutnosti. Niti jedan ćovjek ne može živjeti, a da ne tjera druge da pate. Nema smisla da zatvaramo oči ili da se zavaravamo riječima. Takođe, nema smila niti doći do zaključka kako moramo odbaciti život i očajavati poput djece. Ne. Mormao ubijati da bismo preživjeli, ako trenutno ne postoji drugo sredstvo preživljavanja. No čovjek koji ubija samo radi ubijanja je zločinac. Znam, nesvjesni zločinac, no svejedno zločinac. Neprekidna težnja čovjeka trebala bi biti smanjivanje sume patnje i okrutnosti: to je prva dužnost čovječanstva.
U uobičajenim trenucima života ove su se ideje nalazile pohranjene u dubinama Kristofovog srca. Odbijao je razmišljati o njima. Šta je to uopšte dobro? Šta je mogao učiniti? Morao je biti Kristof, morao je završiti svoj posao, živeći pod svaku cijenu, živeći na štetu slabijih… Nije on taj koji je stvorio svemir… Bolje ne razmišljati o tome… bolje ne razmišljati o tome…
No, kada je i njega takođe tuga povlačila na nivo poraženoga, morao je razmišljati o tim stvarima. Tek nedavno je krivio Olivijera za upadanje u uzaludno duboko žaljenje i uzaludno saosjećanje sa svojom nesrećom koju ljudi trpe i izazivaju. Sada je on otišao još dalje: sa svojom silinom od snažne prirode istražio je dubine tragedije kosmosa: podnosio je sve patnje svijeta, te je ostavljen gol i krvav. Nije mogao misliti o životinjama bez drhatnja u očaju. Gledajući u oči životinja vidio je dušu nalik na vlastitu, dušu koje nije mogla govoriti, no zato su oči uzvikivale: “Šta sam ti učinio? Zašto mi nanosiš bol?” Nije mogao podnijeti najobičnije prizore koje je vidio stotinu puta: mlado krave kako plače u kavezu od šiblja, sa svojim velikim izbuljenim očima, plavičasto bijelim i ljubičastim mrljama, bijeleim trepavicama, kovrčavim bijelim lupercima na prednjem dijelu glave, ružičastim nosnicama, te krivim nogama. Janje koje seljani prenose sa sve četiri zavezane noge, koje visi naopačke, pokušavajući ispraviti glavu, plačući poput djeteta, mekećući i pomičući svoj sivi jezik. Pilići zajedno natrpani u košaru. Udaljeni urlici svinje koja krvari do smrti. Riba koja se čisti na kuhinjskom stolu… bezbrojna mučenja kojima ljud izlažu ova nevina bića dovodila su njegovo srce u stanje agonije. Dozvoli da životinje imaju iskru razuma u sebi, zamisli kakvu zastrašujuću noćnu moru svijet za njih predstavlja: san o krvoločnim ljudima, slijepim i gluhim, što režu njihove utrobe, rastvaraju ih, razrezajući ih, sječući ih na komadiće, žive ih kuhajući, ponekad se smijući njima i njihovim grimasama dok drhću u agoniji. Zar ima nešto monstruoznije kod afričkih kanibala? Za čovjeka slobodnog uma postoji nešto zbog čega je patnja životinja još nepodnošljivija od patnje ljudi. Jer, kod posljednjeg je barem priznato da je patnja loša, te da je onaj ko je izaziva zločinac. No, na hiljade životinja je besmisleno zaklano svakog dana bez trunke žaljenja. Ako bi bilo koji čovjek to spemnuo bio bi smatran smiješnim. Upravo je to neoprostivi zločin. Samo to je već dovoljno opravdanje za sve što ljudi moraju trpjeti. To zahtjeva božju osvetu. Ako postoji bog koji je dobar tada čak i najmanje od živućih stvorenja mora biti spašeno. Ako je bog dobar samo prema jakima, tada nema pravde za slabe i ponizne, za jadna stvorenja koja su ponuđena kao žrtva čovječanstvu. Tada ne postoji nešto takvo kao dobrota, niti takvo kao pravda.
